Govorim s prijateljicom o lijepim i nježnim ljudima, kakvi nasušno fale našemu vremenu. Dečki, kakve bismo htjeli vidjeti u liku naših unuka, za stolom na korzu, u tramvaju i autobusu, u parku za lijepa vremena i u večernjoj šetnji, dok pada prvi snijeg. S onim oceanskim očima, u kojima se njišu alge i svijetle bića dna, s rupicom na bradi, nepravilnim i slatkim “dvojkama”, koje osmijeh čine antologijskom pjesmom, s krasnim čelom i mekanom kosom poput pokošene trave. Ne, dečki, jedan dečko. Jedinstven, poseban do te mjere, da je i umro prije četrdesete, ostajući u kategoriji mladića. Gerard Philippe, utjelovljeni šarm, jedna hodajuća divota.
Snimio je za kratkog vijeka gotovo toliko filmova, koliko je godina na Zemlji prikupio. Mogao je biti Fanfan Tulipan i vrtložni Modigliani, lik iz Dostojevskoga i zavodnik po vokaciji, sve što je htio. Kakav je to teški, iscrpljujući rad stajao iza njega, kakvo “presvlačenje identiteta”, ulazi i izlazi u heteronime, osobnosti, varijante! Takvi umjetnici čuvaju čast europskoga filma, dovodeći celuloidnu iluziju na dohvat ruke, u tvoju dnevnu sobu, pod deku gdje se tješiš stihom ili glazbenom temom iz svoje mladosti. Čini ti se: kad bi pozvonio i rekao tri rečenice, mirišući na lavandu i pelin, dala bi mu život u ruke, neka čini što želi, samo da mu dade jedan časoviti smisao.
Kao što velika pamet o sebi ne viče na trgovima, tako i prava ljepota ima nešto sordinantno, sutonje, neuhvatljivo, ali ne uznemirujuće, ne one žilete u pleksusu i suho grlo od straha i gorčine što je nikada nećeš uhvatiti, već nešto mliječno, hranjivo za srce, sve na neke tri tipke svedeno: “Do-bro-je, do-bro -je!”. Nisam ponovo gledala njegove filmove, budući da od onoga što sam pohranila, pamtim gotovo svaku scenu. U načelu, nemam dobro mišljenje o idolatriji, pa i ne kažem da G. Ph-a “obožavam”, već mislim da mi fali kao nepravedno otet dio jedne lijepe mladosti, u kojoj danas sebe jedva prepoznajem. Ne znam, toliko stvari padne čovjeku na pamet kad je sam i kad hoda po rubu vlastite odsutnosti, tražeći krhki oslonac.
A zapravo, čitam da mu ime znači “jak sudac”, “hrabar vladar”, “oštro s kopljem” i takve ozbiljne, srednjovjekovne stvari. Meni znači “utjelovljena nježnost” i sviđa mi se misliti da je pisao pjesme, koje će netko jednom otkriti, da bi veselile srca nekih drugih žena, po duhu sličnih nama, kad nas više ne bude. Sreća je, rekla bih, da smo imale takve parametre, upravo onda , kad je to bilo ključno, važno i presudno.
F. G.
radio gornji grad 
