Iz razloga što se nadam da će ubrzo postati očigledni, htio bih ovo kratko razmišljanje nasloviti Uskrs u Egiptu. Postoji, naime, u prepisci između Ingeborg Bachmann i Paula Celana rečenica koja me se posebno dojmila. Nije mi poznato je li već bila zapažena, no čini mi se da ona dopušta na novi način sagledati život i poeziju Celanovu (život i poeziju što ih on nikada nije htio ni mogao razdvojiti).

Radi se o rečenici iz Celanova pisma Maxu Frischu od 15. travnja 1959. kao odgovor na poziv Frischa i Ingeborg Bachmann da ih posjeti u Uetikonu. Kako bi otklonio poziv, zapravo odgodio ga za kasnije, Celan pojašnjava da će morati u London radi “židovskog Uskrsa kod jedne moje tete” te pridodaje “premda se doista ne sjećam da sam ikada izašao iz Egipta, svetkovat ću ovaj blagdan u Engleskoj”.

“Premda se doistane sjećam da sam ikada izašao iz Egipta, svetkovat ću ovaj blagdan u Engleskoj”. Htio bih pokušati razmisliti o Nemogućem, gotovo Nemislivim što je sadržano u toj rečenici te paradoksalnoj situaciji židovstva (i o Celanu u židovstvu) koja je u njoj implicirana.

Kao Židov, Celan smješta sebe u Egiptu, dakle prije ili izvan onog egzodusa Židova pod vodstvom Mojsijevim što ga židovski Uskrs komemorira i slavi.

Radi se o načemu daleko radikalnijem od tvrdnje o galut, egzila i dijaspore koje Židovi uobićajeno vezuju uz drugu destrukciju Hrama. Celan se postavlja izvana egzodusa, unutar židovstva bez Mojsija i izvan Zakona. On je ostao u Egiptu i ostaje nejasno s kojim pravom, zatočenik, slobodan čovjek ili sebar, ali izvjesno ne poznaje drugog boravišta negoli Egipta. Ne vjerujem da je moguće zamisliti židvstvo udaljenije od cionističkog ideala.

I tek nakon čitanja ove rečenice shvatio sam još jednu Celanovu tvrdnju koju mi je prenio veliki slikar Avigdor Arikha. I on je bio rođen u Černovici, i on je bio deportiran. Bio se priključio prvim borbama u Palestini i Avogar, već u vojnim cionističkim jedinicama, poticao je Celana da učini isto za zajedničku domovinu. Celanov je odgovor bio jednostavan: “Moja je domovina Bukovina”. Sjećam se da Arikha nije, prisjećajući se epizode godinama kasnije, apsolutno shvatiti smisao takve tvrdnje. Kako je neki Židov mogao pretendirati da je njegova domovina Bukovina?

Vjerujem da bi Arikha nju shvatio da je mogao poznavati Celanovu rečenicu o ne-izlasku iz Egipta. Za njega koji je ostao u Egiptu niti Jeruzalem, Davidov grad, nije mogao biti domovina. Zbog toga, kada u pjesmi iz 1968. ili 1969., Celan priziva Jeruzalem (“Ustani, Jeruzaleme, sada/ uzdigni se”) i referira na sebe kao nekome “tko je presjekao veze s tobom” (na njemačkom to je još snažnije: wer das Band zerschnitt ist, “raskinuo je od početka pa do kraja”). A piše Ilana Shmueli, prisjećajući se nakratko, intenzivog Celanovog boravljenja u Jeruzalemu koji mjesec prije smrti: “Znao je da ni ovdje nije mogao pripadati i bio toliko bolno pogođen time da je zamalo pobjegao”.

Pored ove paradoksalne situacije u egipatskom židovstvu, rečenica sadrži također drugu i vrtoglaviju nemogućnost: Celan, koji nikada nije izašao iz Egipta, koji svugdje prebiva – u Parizu, u Londonu, u Černovici ili Jeruzalemu – u Egiptu, mora svetkovati Pesah, blagdan što komemorira izlazak iz Egipta.

Na ovu nemoguću zadaću – svetkovati Pesah u Egiptu – želim svratiti pozornostjer vjerujem da ona dopušta odrediti ne samo mjesto Celanova života, već također i prije svega njegove poezije.

Zasigurno nije iznenađujuće, sada, da se prepiska s Ingeborg otvara pjesmom njoj posvećenu koja nosi naslov U Egiptu. Pjesma napisana u Egiptu, kao cjelokupno Celanovo pjesništvo, upućena je “strankinji” koja će, kako nam kaže iduće pismo, postati temelj i opravdanje stvaranja poezije u Egiptu.

Vjerujem da postoji esencijalna podudarnost između svetkovanja Uskrsa u Egiptu i situacije Celanove poezije. One se obraćaju iz iste atopije čije ime glasi Egipat.

Ova će podudarnost postati još evidentnija ako se prisjetimo posebne važnosti koji termin Pesah, “Uskrs”, ima za Celana. Vi znate da svaki ortodoksni Židov prima osmi dan po rođenju tajno ime, svoje “židovsko ime”, koje biva prenijeto jedino usmeno i upotrebljavano u religijskim svetkovinama.

Celanu je bilo, čije je ime u popisu rođenih zabilježeno kao Paul, osmi dan nakon rođenja dodijeljeno tajno ime Pesah. Njegovo ime u savezu s Abramom bilo je dakle Pesah (a ne Paul) Antschel. Još godinu dana prije negoli je preminuo, Celan ga “svečano” spominje Ilani Shmueli. To je poznato, ali možda ne znaju svi da se njegovo samoubojstvo travnja 1970. dogodilo tijekom svetkovanja Pesaha.

Celan, koji nikada nije izašao iz Egipta, nalazi se, dakle, prinuđen svojim imenom na nemoguću zadaću svetkovanja Pesaha u Egiptu. Njegova je poezija, poput njegova imena, taj “Uskrs u Egiptu”.

(Agambenov tekst donosi prilog jednodnevnom kolokviju o prepisci između Ingeborg Bachmann i Paula Celana; preveo Ivan Molek)