U pauzama izmeðu proba i ispunjavanja prijavnica, ureðivanja tekstova i bježanja od viroze, pa direktnog sudara s njom kad sam mislio da sam joj utekao, pročitao sam “Kafić Dan” Dorte Jagić. Dortinu poeziju volim, baš volem, i kad je počela objavljivati fragmente romana na Fejsu, navukao sam se na njen hrapav stil ko na domaći krušac. S fetom sinjskog pršuta čije se bilo (čitaj slanina) sljubljuje s mladim ovčjim sirom. Jedan je dio Dortine glave iz moga kraja, kako to naš Arsen kaže. Te drske cure će ti opalit trisku, a kad vole, ostavile bi ćaću i mater i umakle se, na konju odjurile u noć s voljenim. A njihovi voljeni ubrzo odu u Njemačku, Kanadu i ostave sirotice da plaču u Biteliću, Ruminu i Grabu. U njezinim pričama čitam odjeke svoje tete, malo i materine, ali njene su tajnovitije i otkriva ih po jednu na pet godina. Dorta piše o prekidu s Feliksom, dobrim i zrelim ljubavnikom za kojeg se namirila udati. Na početku romana bira vjenčanicu, onu Bepininu, dugo očekivanu, ali na sriću neće završit ka ona. Vjenčanja neće biti pjevao je Kićo Slabinac, ricasti zavodnik čije su šlagere obožavale moje crnokose starije rodice. Veza je pukla, baš kad se činilo da je Feliks, taj zagrebački Srećko, pravi muškarac za s njim provesti život, tu. On je alkoholičar, jedan na podugačkoj listi s dalmatinsko-gorske i posavsko-bosanske strane. I još ih mnogo nalazi Tajna po svim šavovima pod-Sljemena, ispod bregova od Vrapča, preko Črnomerca sve do Trga. Svih je u jednom trenutku spopao blagoslov boga Bacchusa, ali nije ih poveo u veselje već u mrklu tišinu, okrutnost i nasilje. Dortina Tajna, nakon brodoloma ljubavi krenut će raspetljavati Feliksove posijane znakove kojima je odavno zacrtao smak. A najmračnija rupa iz koje kreće crnilo prema gradskim sastajalištima je kvartovski kafić Dan. U kojem se baš svaki dan može naći razlog za doći do sedmog piva. Epizoda s ljekovitim odlaskom u Istru kod frendice koja kulminira ljubmornom scenom kad je Tajna ugleda sa zgodnim fizičkim radnikom kojeg je primila u kuću, vrhunac je tog bertolučijevskog bijega od bivšeg i propadanje u jamu punu ljubavne literature, vina i stilema. Dortine misli su na tren gadno depresivne kao kod mrke Herte Muller, a onda se zalete budalasto, naivno i dirljivo ko Ugrešićkina Štefa Cvek. Koliko tek referenci posije njezin lovac u žitu. Od Breughelove slike na kojoj uoči najslasnije detalje, do pjesme arkadijske, lijepog Gorana Kovačića dok je sretan jezdio lugovima Gorskim od kotara. Pa zmijska klupka Ane Ahmatove. Možda bi me Dorta poklopila, ne mogu odoliti da roman ne čitam kao autobiografski, iako, tko sam ja da na osnovi par provjerljivih podatkića, gradim smjele teze. Čitao sam, tik prije Dorte, zadnjeg Édouarda Louisa, u knjizi “A što je to zapravo literatura” (tako sam je u sebi preveo). On piše da su pravo na autobiografsko, to naše jadno ja, izborili pisci iz naroda, djeca siromašnog svijeta koja nisu njegovana na kućnim bibliotekama, već su bila gladna svega, ljubavnih romana, Vernea, pustolovnih knjiga, Jacka Londona. Njihovo je kraljevstvo zemaljsko. Dorta i njezina Tajna vraćaju književnost emociji. Roman su napisale da bi opisale klasnu tugu, naslijeđeno nasilje, nepravdu koja se utiskuje u tijelo. Tuga osamljene, ne nužno ostavljene žene, najdublji je oblik spoznaje.