Piše: Zlatko Martinko

Svaki glas, poneko slovo, tih šapat iza prozora vagona, obrisi lica, neki nejasan pokret – to udara u tijelo kao tijesto koje se neprestano mijesi. To crta žute mrlje mjesečine stazom. To su prvobitne riječi kojima vjerujemo u dane proljeća i živimo kao cvijeće u privatnom perivoju. To su katedrale naših molitvi. Nedjeljne mise.
.
Idemo li ususret čemu? Ka kriku s korijenom u sebi?

Razdaljina od svijeta osnaži karakter, povećava rodnu kuću ma kakva bila; moja koliba – moja palača. Izvrsna jedinka koja će postojati uvijek, do onog dana kada su ruže u pola crvene. Do groba iskopana na rubu pustinje. Tu je sve bijelo uspravnim nebom i kvarc pijeska i kamene stepenice do polumraka grobnice, do dubine ponora. Čovjek se pokazao mitskom čovjeku nakon uskrsnuća.
.
A na dohvat misli, u produžetku srca, ugniježđene ptice; ako taj život smisao ima ili je utegnut u čvor proteklih sekundi. Mramornog neba…