IZ OSTAVŠTINE, dno stare ladice

Više mi ne vrijediš stiha, zareza na margini,
Slova u monogramu, što me na jastuku grebu.
Ko jež se sklupčalo naše ljeto u mahovini,
I sve su zrele bobe čvorci odnijeli k nebu.

Ničega nema što bih željela da se vrati.
Polaze vlakovi moji u bestrasne daljine.
U gradsku vrevu lik se ko sjena sunovrati,
Među napregnut čelik, neon i ruševine.

Bruje telegrafske žice, ljubavne poruke nose.
Događa se da novu boru jutrom primjetim.
Ja tek u polju nađem spokoj bez doloroze;
Prolaze lijeni sati i tebe se ne sjetim.

Škanjac proleti, kljunom razbije arabesku.
Lišće na rubu rijeke jutarnji mraz rastoči.
Stojim, kvrgavim štapom šarajući po pijesku.
Zaista, reci mi kakve boje ti bijahu oči?