Piše: Edit Glavurtić

Dok sam jučer išla u pekarnicu, vidjeh ženu sa bijelim štapom. Uznemirena i sasvim dezorijentirana pokušala se snaći na uskom klizavom prolazu, između gomila snijega nabacanih nasumce, van svake logike. Pomislila sam na ono čega se inače rijetko sjetimo, kako situacije koje se razlikuju od uobičajenih moraju biti teške i zbunjujuće nekome tko ne vidi.

Ranije sam znala odlaziti na predstave kazališta slijepih i uvijek bih izlazila iz kazališta zadivljena i zamišljena.

Ostavljala me bez daha umjetnost da se predstava igra iz mraka, da se iz mraka govori i šali na način da gledalac već nakon kratkog vremena zaboravi da su na sceni ljudi koji zapravo ne vide.

Taj život u potpunoj tami mora biti užasan, strašan, gori od svega drugog što nekoga može snaći, osobito gledano iz perspektive slikarice koja svijet upija očima, i sva je u vizualnom osjetu.

A ipak… znam da postoje i druge vrste mraka osim onog označenog bijelim štapom. Možda je čak i tamniji.

To je mrak duše, opak i podmukao, koji se izvana često ne sluti, a pogoduju mu teška vremena u kojima on buja i širi se u obliku raznih nesanica, psihoza, i čovjeka iznutra nevidljiv grize, truje i uništava.

Razmišljam o tim nijansama tame u večer blagdana svete Lucije, svetice koja je morala izgubiti oči da bi postala zaštitnica svjetla.
Pa palim nekoliko svjećica, sijem pšenicu, a u lijepu keramičku zdjelu stavljam suhe smokve, mendule, orahe i naranče ukrašene klinčićima.

Mirisi južnog voća i plamićci iz svijećnjaka ovu tihu večer čine nekako svečanom i drugačijom. Sitnice koje sve mijenjaju.

Pa već jedno sićušno, majušno svjetlo svijeće jest – čudo!

Jer ono je uvijek toplina, život i nada, spram tami koja je hladnoća i beznađe.

Ponekad je potrebno zaista malo, tako malo, kao taj plamičak svijeće, da se tama poništi svjetlom.

Kao ispružena ruka mladića koji je slijepoj ženi jučer ponudio pomoć, i preduhitrio me.

Mala riječ u pravom trenutku, mrvica ljudskog zanimanja, osjećaj da čovjek u svom ljudskom mraku nije sam, da tu dišu i druga ljudska bića kojima je jednako teško, jednako se boje, ali se nadaju boljem, i vjeruju.

U blizini drugog ljudskog bića uvijek je toplije, kako god bilo.

Sama ta pomisao ponekad je dovoljna.

Da se svjetlo ne ugasi.