Viktore,

ja sam se rodio gore u Zajčevoj. Ne znam je li ti itko rekao da si se i ti rodio u toj bolnici, negdje oko podneva te veljače. Dvije minute nakon podneva. Mogu pisati za tebe jedino iz trenutaka u kojima sada živim i onako kako se sada osjećam prema tebi, sebi i svemu što se dogodilo, prema svemu što se nije dogodilo.
Vjerojatno bih mogao izvući iz sjećanja i pokoji događaj koji smo doživjeli zajedno, ali to i nema previše smisla, ne više, odavno nema. Bilo je, nije.
Sposoban sam jedino pretpostaviti da si živ i zdrav, i neka to bude jedna prosta činjenica, zapečatit ću je takvom. Dalje od toga, kakav si i kako živiš, tamo neću ići, tamo ne smijem ići.
Uostalom, tako nešto nije niti moguće, nije realno, bila bi to fantazija,
a ja se fantaziranjem, fantazmama i sablastima ne želim baviti. Pokušavam barem tako, iako je posve jasno da sablazan ostaje iza nas i s nama, da nas ona nikada neće u potpunosti napustiti.
Pišem za tebe baš kao što ovih dana pišem za mnoge, i njima je u presudnim danima nebo bilo prazno od zvijezda, nekima pak sunčano,
dok je tvoje i moje nebo toga dana u Zajčevoj i okolici bilo olovno.
Oblčano, teško i olovno sivo. Baš kao i moje suze od kojih sam se tresao
dolje u kafiću, sjeo sam popiti kavu i kratko piće u ime radosti, i mora da je
sva ta nejasna sreća izišla iz mene neočekivano, da bih onda pogledao to olovno nebo i vidio kako ono kiši blijede kapi krvi, iako danas znam sa sigurnošću da su te kapi bile tek one u mojim očima, crvenkaste mrlje
koje i noćas plešu i šeću mojim pogledom, uvijek su ovdje, sve da me podsjete da se rođeno ne može i neće izbrisati: ničijim nerazumom,
ničijom bezdušnošću, ponajmanje vremenom mojih nastojanja da u potpunosti zaboravim, mimo svih mojih spoznaja o nemoći te namjere.
No puno više od toga i nije ostalo. I s tim se mrljama blijede krvi
nerođenoga može živjeti.
Zašto ipak kažem nerođeno? Da ne bih morao reći umrlo, umrli ti i ja,
jer se tvoje rođenje, sine, kao i moje drugo rođenje, nadošlo s tvojim,
nije razvilo u življenje naše, nije nas, tebe malenog čovjeka, i mene mladog čovjeka, nije nas oblikovalo u osobe koje zajedno nadograđuju jedna drugu, ostavilo nas je same u tom stvaranju.
To nam nisu dopustili, to su nam zabranili, još jednom, i još jednom
su stali takvoj, uvijek rastućoj i stvarajućoj ljubavi na put. Tko su oni,
zašto su učinili sablazan, a da su im nedostajali ikakvi razlozi, da nisu
imali korijenje čovječje u sebi, ne pitam se odavno, sve to samo potvrđuje banalnost njihovog nerazumijevanja, bahatost i negligenciju onoga rođenoga i nas rođenih i rađanih, onih koji uvijek jesu samo da bi neprekidno postajali. Neka oni ostanu zaboravljeni u svojem odabranom
zaboravu, u svojoj sramotnoj pobjedi nad našom ljubavlju.
No previše o njima, pišem ovo za Viktora, za tebe, koji si prije nekih sedam godina imao drugo ime, a ta nebitnost imenovanja će poslužiti da ukaže na trenutak, teško odrediv, ali negdje u nama osjetan i očit, na trenutak kada smo iz rođenih ljudi postali nerođena djeca, nikako više
mali čovjek i mladi čovjek.
Kukavičja djeca. To smo postali, njima su nas učinili. Ne zadugo.
Zovem te Viktor. Tvoje ime tada, u tom lomnom trenutku, nije više moglo pripasti nerođenom djetetu, zato te sada zovem pobjednikom, u nečast njihove gnjusne pobjede nad ljubavlju. Sebe više ne zovem, ja sam svoje ime ostavio, ne može nerođenome pripadati ikakvo ime. To je u redu.
Poništenje naših rođenja počelo je kada si imao oko dvije godine, iako sumnjam da se to dogodilo puno prije. Do tvoje četvrte ono je izvršeno do kraja. Još nešto vremena nakon toga i vidjeli smo se posljednji put.
I nijednog od svih dana i noći koje će nastupiti nećemo se više vidjeti.
Nećeš dozvati bezimenog, a ja ne mogu dozvati Viktora, on je tek moja apstraktna čežnja, on je samo ime mojeg nerođenog sina, mojeg djeteta
kojemu su svi oni banalni oteli već dogođeno rođenje.
Ali, prosta činjenica će ostati, kao vječna sablazan: tu si negdje, blizu,
živ i zdrav, mlad i pametan, neka bude tako, živiš kako živiš. Živim kako živim. I nakon ovog pisanja za tebe, neka se njihovo poništenje nas rođenih, i naše rođene ljubavi, i neka nerođeni nastavimo hodati, neka
se vrati tamo gdje su ga i zatočili – u njihov sablasni zaborav.
Možda nas dvojica imena i nemamo, ali spojili su nas a da niti znali nisu.
Spojili su nas u nerođenosti koju su nam priuštili. To je bilo naše zadnje, zajedničko rođenje. U to ime (ime, nije li to smiješno?), pozdravljam te!
I samo hodaj…

Bezimeni, tvoj tata