Ekipa iz Radunice je tako šaljivo nazvala jer bi se ona montirala kao fikus ispred samoposluge i žicala. Daj za kruv.Neman za kruv. Za nas tada nije to bilo prosjačenje. Ne, bilo je to žicanje. Nemakruv je pružala i tjelesne usluge, komplet aranžman, pregled na licu mjesta. Suvonjava mala, ricasta. I sve što bi zaradila odmah bi potrošila, najčešće na refužo vino u velike botilje iz viške vinarije preko puta gimnazije.

Znojio sam se na klupi u luci i buljio u more, brodove i nisam primjećivao.
Do mene sjedne Nemakruv i nervoznim rukama iz kese izvadi vino, dobro ga potegne, pa vrati u kesu.
– Petkom panduri popizde. – Nemakruv se obrati moru. Zapali cigaretu pa nastavi :
– Ovi na ferati nemaju za kruv… Ništa tamo više ne moš zaradit. Oš vina ?
– Neću. Evo tebi žvaka.
– Da žvaka… Koja si ti pizda ! Derem vino, neman za kruv, a ti mi nudiš žvaku !
Neko vrijeme smo šutjeli i bilo nam je ugodno. Onda se ona najednom pljesne po čelu i zabrine :
– Pojist i popit, ta filozofija, to će nas ubit ! To je katastrofa.
– Čudi me da si baš ti zaboravila nešto dodati.
– Ma je, pojist, popij i pojebi, to će nas ubit, ja ti kažen. Oš vina ?

Nategnuo i ja. Galebovi, golubovi, par koji liže sladoled, ” Šoltanka ” lagano bježi iz vidokruga, a tip koji prevozi kufere velikom kariolom nakrivio je službenu kapu. Onda ustanem i preostali jad iz džepa ponudim Nemakruv. Ne pristaje. Nije žicala, nije radila.
Nasmijala se. Vrag od žene. Pa dodala :
– A nisi me ni opalija !

I ne znam šta je sad s njom, a volio bih znati, bila je dobra ka kruv i možda joj je Bog progledao kroz kose pa se i dalje sa životom inati. (Nemakruv, neobjavljeno)