Piše: Božica Jelušić
Ponekad kad te obuzmu dnevni poslovi na imanju,čini ti se da se uopće ništa značajno ne događa u tebi i oko tebe. Ruke posluju, hvataju alatke, obrezuju suvišne grančice mladih stabala, zagrću lukovice, skupljaju pokošenu travu u laneni stolnjak, plijeve mladi luk, u vrtu korova miluju cvijet kadulje, netom otvoren Suncu. Žurba, obuzetost, vrtnja. A naokolo bršljani osvajaju prostor, gljive pod odrezanim panjem donose mirise podzemnoga svijeta, lišajevi na kori mrišu tajanstvene kontinente, puzavice započinju ekspediciju u nebeske okruge i prostranstva.
Grabrova je živica visoka kao bedem, zaklanja nam pogled na susjedovu livadu i bagreme pored puta, koji će uskoro ponovo izgraditi kupolast prolaz od bijelih girlandi prema našemu ulazu. Kesteni, međutim, već šire cvjetove poput španjolskih ovratnika, vraćaju vrijeme unatrag, pa ponekad izvirujem s vidikovca, očekujući procesiju u crnom suknu, ili opatice koje mrmore psalme u doba Angelusa, bacajući čežnjiv pogled kroz odškrinuta vrata sakristije. Sve je vijugavo, zaljuljano, eliptično: vegetacija poništava ravnocrtje, ironizira svaki nametnuti red pod ravnalom i stegu napetog konopca. Ali zaista, sve to izmiče čovjeku prakse, posleniku, posjedniku, prisilniku i vježbeniku zemaljskih, kruhobornih vještina i zanata.
Tek kad se smiriš, istupiš iz njihove družbe, započinju zbivanja: kos traži crva na udaljenosti tvoje ispružene ruke, prelijepi smaragdno-tirkizni gušter odmara se pod zemljanim loncem, guž se izvlači ispod naviljka vlažne trave, bumar slijeće u cepelin perunike, kukavica se glasa u malom parku, smreka škripi, ljuljajući se na povjetarcu. Srčući kavu, pratiš vratolomije mlade vjeverice između tankih borovih grančica i potkrovlja ateliera, kamo će šmugnuti u potrazi za lanjskim orasima, sakrivenim na sigurno. Toliko igre, zanosa, hitrih pokreta, toliko fantastičnih promjena, koje su ti gotovo pobjegle, dok si osjećao kako “Duša stoji osamljena u izboru”, prema lucidnom Roethkeu. Sada, odustajući od napora u korist opažanja, vidiš da si izabrao bolje, vrednije i svojoj duši prikladnije.
Dan završava, slijedi povratak prema gradu, večernje obaveze, kolotečina. I kao da te požuruje u odlasku, velika gospođa Roda slijeće na pokošenu livadu u potrazi za večerom. Možda ti se samo učinilo da te s visoka i s nehajem pogledala okruglim okom, ne vjerujući baš u tvoju veliku pamet, kad odlaziš s ovako lijepa mjesta baš prije zalaska sunca, u najtiši i najljepši trenutak kontemplacije. Zna ona o tebi više nego što misliš, a što ćeš možda saznati i sam, jednom kad bude prekasno za pravi izbor i za veliku ljubav ili sudbinu.
(27. travnja 2014. Flora Green)
radio gornji grad 
