Blažo Davidović

I točno onako kako se prema nama ponašaju društvo, država, institucije i mrzovoljne adrese centara vlasti i moći, tako se i mi ponašamo prema prijateljima: pasivno.

Šetnja, kavica i slušanje problema. Postali smo observeri prema dragim osobama iz naše blizine. Imamo i alibi: nagrdili nas strašni problemi. Naša akcija svedena je na nulu, a na nuli je jer je njihova akcija prema nama nulta, pa nismo dužni, ni obavezni, ali smo svakako za šetnju, kavicu i slušanje problema. Mali smo i nemoćni, što mi možemo mijenjati?

 U neka druga vremena (znam da zvučim starački) prijateljstva su podrazumijevala akciju. Prijateljstva se rade. To je posao. Slatki, lijepi, zanosni. Znali ste se oznojiti da bi bili prijatelj. Skakali, vrtili telefone, uvjeravali, mozgali, kombinirali. Vazda postoji neka shema. Mora je biti.

Nekako nas je sveopća društvena klima učinila indiferentnima, pa prijateljstvo doživljavamo kroz chat, travaricu i gledanje utakmica.

Pasivni oni, pasivni mi, pasivno se slažemo u pasivnim državama.