Piše: Marijan Grakalić

Ciklus fotografija ”Prelomljeni kadar” akademskog slikara Krunislava Stojanovskog svojom prirodom i postupkom probija okvire u kojima su se navikle vidjeti fotografije. Razbijene i podijeljene one ukazuju na začudnost dramatičnog prijeloma kojeg promatramo iako on nije uvijek jasna i vidljiva ali je zato osjećajno prisutan. Naum da je slika i njena estetika zauvijek definirana kadrom ovdje je dovedena u pitanje jer se očito nazire kako on i nije ono konačno što se vidi. Za razliku od običnih i često pokunjenih panorama koje nas više ne navode u napast da se upitamo o olakšanom karakteru svijeta kojeg promatramo i dijelova koji čine cijelu njegovu sliku, fotografije Stojanovskoga uvode nas u temeljitiju sumnju o lakoći prihvaćanja onog što bi se željelo predstaviti na prvi pogled konačnim.

Ovaj fotopis koji je snimljeni za nedavnoga autorova putovanja po Makedoniji, Hrvatskoj i Italiji posjeduje i dodatni ”rukopis” u kojem se gotovo dijalektički susreću i prelamaju opće i intimne kategorije bez kojih spomenutog prijeloma kao estetskog subjekta ne bi ni bilo. Prelomljene panorame aerodroma u Veneciji ili slike Arsenala, onda daleke balkanske planine ili trajekta koji plovi Jadranom prema nekom otoku osjećajno su povezane s unutarnjom melankolijom. Onom istom koja je također posljedica prijeloma epohe u kojoj živimo i koja na brojne načine prelama i našu tek naizgled neupitnu intimu, pa zato i one male i poznate slike vlastitog života prelaze prag sasvim određenog nepovjerenja. Tako umjetnička osjećajnost koja izbija iz svih tih fotografija ustvari predstavlja potragu poduzetu zato jer se ne pristaje na gubitak, jer se ne želi biti neminovnom posljedicom prijeloma epohe koja i u individualnom ukusu mijenja poznate vrijednosti u praznovjerja, pri čemu je često i obratno, da na širokoj društvenoj sceni i besmislice zadobivaju status opće prihvaćenih vjerovanja.

Stojanovski koji je sam raspolovljen između prošlosti i nade, kraja ljubavi i potrebe za utočištem prelama svijet oko sebe ne mareći pri tome za doskočice i neko njuškanje po poslovicama koje bi tek trebale zadobiti karijeru instant utjehe ili tek priručne mudrosti. Bilježeći raspolučenost perspektive umjetnik ustvari ukazuje na nemoć današnjeg čovjeka u svijetu svih vrsta i dubina podjela, sve veće nesigurnosti i prošlosti koja naočigled raste kako bi se nadoknadilo ono izgubljeno vrijeme za koje se više niti ne može sa sigurnošću reći da je ikada postojalo. Isto tako moguće je kako ono što autor bilježi na svojim fotografijama također ne postoji nigdje drugdje osim kao manje pouzdana ali isto tako od nekada osvjedočena forma “svete bolesti” koja je ipak, tu i tamo, proširila svijet i njegove vidike unatoč nemilosrdnoj zbilji. Prijelom kadra tu se izdvaja također i kao bitan melankolični paradoks, kao kontradikcija ali i kao pokušaj da se vizualno zabilježi ono što je po svojoj prirodi neodredivo.

(Izložba se otvara 7. 7. 2014. godine u 19. sati u Galeriji svratišta Cinkuš, Mletačka 14, Gornji grad)