Piše: Blažo Davidović
Kladiti ću se na konje. Jer, na ljude uvijek izgubim. Nikad procijeniti ispravno, nikad pogoditi karakter. Iako strašno napregnem logiku, sociologiju, antropologiju, pedagogiju, sve uzmem u obzir: dob, spol, stručnu spremu, urbani ili rularni moment, osjećaj za estetiku, vokabular. elementarne političke stavove… Svemu dodam tajne mjere opreza, hladnu distancu, faktor čimbenog vremena, pa sve dobijeno ispišem kao naopaku sumu, pa to naopako izvrnem i nekoliko puta, kao, radi spriječavanja elementa iznenađenja, ali – sve uzalud. I kad bi se kladio na neku osobu, onako u sebi, i rekao: kladim se da je dobra, to je osoba mog svijeta, preplivat ću Bajkalsko jezero za nju, vazda sam fulao. A ljudi koje sam smatrao neprikladnim mog intimnog okruženja, bivali su mi oslonac u delikatnim trenucima.
Jer, čovjek je nepoznat samom sebi, a karakter nije konstanta, nego varijabilna materija, gubi se i nastaje, deformira se i nestaje, i u tome je sva ljepota i svo zlo svijeta.
Procijeniti konje, to je jednostavno. Kladimo se na konje.
Ako se kladimo na ljude, gubimo. Svi smo gubitnici. Tu je dražesni grč, slatka muka naša. Potez patnje koji nam orošava čelo, u nekom kišovitom jutru sterilnog predgrađa, dok čujemo klapanje radnika iz obližnje pekare.
radio gornji grad 
