Obrati, antiteze, stilske figure spretne.
Sve to jednom dosadi. Suze su jednostavne.
One iz glave brišu što ti metež nametne,
Pa tražiš sporedne teme, izbjegavajuć glavne.

Ahmatova i Brodski, te Osip i Marina.
I kako svaki od njih stihovima žonglira!
Knjižnica kao arka, pljesniva zavjetrina,
Gdje mozak prenavijen utješni redak bira.

S kuhačom živim u slozi. Znam za ljekovite masti.
Na prozoru održim neko nezahtjevno cvijeće.
Ali tako je valjda meni grah morao pasti,
Da plačem gdje se drugi za trpezom izliječe.

Pod pazuh pred oluju sleti pitom golupčić.
Učeći jezik gluhih, razgovaram sa sjenom.
Kažem joj: “Sve se nekamo stisnulo kao rupčić.
Ostarjeh, idem bliže nečemu izgubljenom.”

30. kolovoza 2018., Flora Green