Ideologija nacionalističkog suverenizma posljednjih je godina prigrljena u društvima povezanim fenomenima poput migracija, socijalnih nejednakosti zbog ekonomske krize, djelovanja nekontrolirane globalizacije ili ograničenjima regionalne integracije.  Koliko god stvarni i ozbiljni mogli biti uzroci i koliko god je potrebno da ih se ispravno prepozna, sve europske politike doprinose pogoršanju suverenih i nacionalističkih osjećaja, što se ocjenjuje pogubno, čak opasno…

Suočeni s kaosom globalizma, izazvanim sustavom i lutanjem briselske Europe, mnogi Europljani zavedeni su iskušenjem koje politički poprima oblik nostalgičnoga suverenizma ili secesionističkog regionalizma. U oba slučaja neki kritičari europske politike vide samo kobne iluzije, a to objašnjavaju kako se nacije i regije, ako ostanu same, više nemaju snage suočiti s velikim državama multipolarnoga svijeta.

Procjenjuje se kako su ambicije vezane uz suverenizme u Europi toliko velike da se već trideset godina, grijan na populizmu, krčka suverenizam, neoliberalna demokracija, zatvorene granice, nacionalni primat na etničkoj osnovi  i  – nimalo čudno  –  raste moć internetskih trolova protiv tehnokratskih parlamenata. Tridesetogodišnji projekt  (neki tvrde da je ustvari sve počelo 1979. s Margareth Thacher)  manje je očit javnosti nego što se čini, jer u moru činjenica nacionalizmi često ne pokazuju svoje pravo lice. Primjer je migrantska kriza sa čuvene Balkanske rute, koja najbolje pokazuje  kako funkcionira logika lančanih egoizama, koji osnovni problem ostavljaju netaknutim, unatoč tome što se ozbiljno krše međunarodna ljudska prava.  Ograničenja opasnoga nacionalističkog vjetra vidljiva su, za sada, samo u Njemačkoj, gdje se kršćanske vrijednosti Bavarske ne mogu osporiti iz političkih razloga, ali i to je kako bi se spriječilo bježanje glasova s desne strane. Merkel je zato mogla sklopiti sporazum i spasiti vladu, a možda i Schengensku Europu. Prestanak netolerancije koji dolazi iz Bavarske stoga je zloslutni signal dizajnerima  suverenističkih formi. Jedno su ankete, a drugo nepoštivanje ustavnih načela države ili tradicionalne kulture tolerancije. Primjer: ako je ta igra bila moguća Orbanu, najvećem zagovorniku neliberalne demokracije, to nikad nije uspjelo Marine Le Pen, koju je uvijek zaustavio francuski republikanski proboj, dobrim dijelom i zbog pojave Makronove politike.

Suverenizam na određeno vrijeme: Suverenisti najčešće nemaju dugi rok trajanja. Neki ironičniji kritičari kažu da suverenisti traju koliko traje i efekat jednoga twita. Zašto?  Prvo, ideju suverenizma njeni kreatori glancaju kod kuće, a zatim pronalaze saveze izvan kuće. No, kako elite mijenjaju mišljenje često izmjenjujući analitičare i politologe koji ih zastupaju, tako su trojanski konj  suverenizama postale migracije. No, to nije problem koji bi se mogao tek tako apsolvirati. Ni tako brzo, jer kako ostvariti suverenističke ideje kad Afrika udvostruči stanovništvo?  Posljednjih godina spoj suverenizma i nacionalizma pronalazio je izraz u političkom životu niza država, velikih i malih. Instrumentalizacija suverenosti i nacije u gerilske političke svrhe korumpira demokraciju i – kako je to povijest tragično pokazala  –  nosi sjeme rizika destabilizacije koja može dovesti do nasilnog sukoba, ne samo unutar država, nego i između njih. Spoj suverenosti kao vrhovnog principa i nacije koja se slavi kao mit stvara opasnu iluziju. Kako bi se izbjegao bilo kakav nesporazum, mora se naglasiti da pojam suvereniteta i nacije sami po sebi nisu nužno problematični. Upravo suprotno, dizajnirani na zdrav i prilagođen način, označavaju važne stvarnosti nacionalnih i međunarodnih političkih društava. Suverenitet se općenito definira kao nadmoć moći unutar država i neovisnost izvana. Tko bi doveo u pitanje potrebu države da bude ovlaštena autoritetima, pravilima i postupcima koji jamče vrhunsko izvršavanje legitimne vlasti? Tko bi doveo u pitanje potrebu države da osigura svoju neovisnost od trećih sila, promicanje općeg dobra na nacionalnoj razini?Vizija sigurnosti i blagostanja, što propagiraju nacionalistički suverenisti, naprosto je iluzija.  Isto tako, privrženost naciji, svojoj kulturi, jezičnoj baštini, povijesti, postignućima i zajedničkim vrijednostima u potpunosti opravdava patriotizam, što je legitimni izraz osjećaja pripadnosti –  pripadnosti i savjesti da moraju služiti općem dobru domovine. No, briga za neovisnost i domoljublje nisu isključiva zaštita nacionalističkih suverenika, jer državni suverenitet nije apsolutna vrijednost. Državni suverenitet, točnije suverena jednakost država, jedno je od najosnovnijih načela međunarodnog pravnog poretka, koji je kao takav uspostavljen Poveljom Ujedinjenih naroda. Nepoštivanje toga načela bilo je uzrokom, još uvijek jest, i izvorom previše tragedija. Stoga je nužno i dalje braniti ovo načelo i promovirati ga. Ipak, suverenitet nije apsolutni. Suočava se s važnim ograničenjima, posebno s obvezom poštivanja drugog, još temeljnijeg načela, dostojanstva ljudske osobe. Suverenitet, zamišljen kao apsolutna vrijednost, odvojen od obveze poštivanja osnovnih ljudskih načela, nije u stanju očuvati sigurnost. Naprotiv, on nudi neodgovornim vođama izgovor za štit protiv onoga što nazivaju uplitanjem u unutarnje poslove.  Poštivanje pak zakona, ljudska prava i demokracija, sami po sebi nisu dovoljni za uspostavljanje mira, ali su bitni uvjeti za uspostavu i održavanje mira.

Što su nostalgični i ograničeni suverenitet? Nakon Brexita, nostalgični suverenizam stekao je kredibilitet. Predstavljajući se kao odgovor na nedostatke briselske Europe, on se zalaže za povratak ekonomskom, monetarnom i političkom suverenitetu svih starih europskih naroda i tvrdi da će im biti bolje suočiti se s konkurentnim i globaliziranim svijetom Europe. Što se tiče regionalizma secesije, koji je još ograničeniji suverenitet, s obzirom da je najčešće na podnacionalnoj razini, on uživa u porastu popularnosti, osobito u Kataloniji.  Oba ova slučaju temeljena su na laskanju  poreznom egoizmu određenih kategorija stanovništva,  koji, odbijajući nacionalnu solidarnost, odbijaju plaćati manje razvijene regije.

Međutim, ovaj pristup  zanemaruje preokret u svjetskoj ravnoteži snaga s kraja 20. stoljeća. Godine 1945. Europa je bila naseljena više od Afrike, dok je 2010.  afrički kontinent, prema UN-u, predstavljao 40% svjetskog stanovništva. Što se tiče Europe, to je jedini kontinent koji će vidjeti kako se njezino stanovništvo smanjuje, a s njim i njegova nacionalna i regionalna komponenta. U tom kontekstu, povlačenje naciji i, što je još gore, u regiju, institucionalno je  moguće, ali ni na koji način ne bi jamčilo prosperitet koji obećavaju suverenisti. A ni sigurnost.

Aktualni modeli suverenizma, nacionalni ili regionalni, u stvarnosti se mogu analizirati kao tvrdoglavo odbijanje da se svijet vidi kakav jest, kao namjerno zatvaranje očiju pred dramatičnim padom  europske moći. Do prve polovice 20. stoljeća Europa i Amerika dominirale su svijetom pomoću svoje ekonomije, znanstvene i vojne nadmoći i demografije. Ali taj i takav svijet je završen. Težište svjetske sile napušta Europu i okreće se Aziji i regijama Tihog oceana. Što se tiče starog kontinenta, on više ne dominira svijetom. Štoviše, u poziciji je da ga supstituira ostatak svijeta. Europom, u svom trenutnom stanju slabosti, doista gospodarski dominira Azija, koja je postala tvorničko i istraživačko središte planeta. Kulturno pak dominira sve više multikulturalna Amerika. Također,  demografski dominira Afrika, a moralno  – islam. Koliko se ozbiljno u tom slučaju može vjerovati da bi spas Europe mogao doći od osamostaljivanja  malih naroda ili još ograničenijih regija, gdje entiteti nisu u mogućnosti osigurati svoju ekonomsku, energetsku i vojnu samodovoljnost? Istina je da živimo u multipolarnom svijetu, što Sjedinjene Države teško prihvaćaju i što europski suverenisti ne razumiju. Ipak, velike nacije koje su istodobno velike civilizacije, a svaka okuplja stotine milijuna ili čak milijarde ljudi na golemim kontinentima, sada se natječu jedna s drugom, posebno za pristup resursima. U takvom svijetu mjera snage postaje kontinentalna i civilizacijska te više ne može ostati usko nacionalna. Upravo u tom  kontekstu suverenizam je bolest koja Europljane može voditi samo u krivom smjeru.  Jedini način da se povrati suverenitet jest – uspostaviti stupanj dovoljne moći da se može ponovo nametnuti u svijetu. Europljani, koji već predstavljaju opadajući udio svjetske populacije, ne mogu se suočiti s multipolarnim svijetom u raspršenom poretku. Oni, umjesto toga, moraju napraviti ekonomski, monetarni,  ali i kulturni i vojni savez. To im je jedina šansa da ne nestanu kao civilizacija, ali i jedina mogućnost da kolektivno mogu vratiti svoj suverenitet, pravi suverenitet, koji omogućuje izbor vlastite sudbine. Tri desetljeća kobne politike u Europi:  Deindustrijalizacija i nezaposlenost proždiru zemlje u Europi, a rad – koji se danas smatra šansom – više ne dopušta mnogim radnicima, obrtnicima i poljoprivrednicima da dostojanstveno žive. Ova situacija posljedica je izbora vladavina lijevih i desnih, koje trideset i pet godina nameću iste politike: štedljivost, uništavanje javnih službi, naklonost  financijskim interesima na štetu onih koji rade, itd. Nepovjerenje prema vođama i institucijama postalo je standardom, a to korodira javni duh i pogoršava demoralizaciju i povlačenje koje uzrokuje ekonomsko nasilje. Nije dovoljno zagovarati više socijalne pravde, više dijeljenja, više solidarnosti, jer su te iste vlade progresivno prenijele političku vlast na nadnacionalnu razinu, na Bruxelles. Članice EU više naprosto nisu slobodne u odabiru svoje ekonomske i socijalne politike, koja je sada podređena diktatima Europske komisije i ugovorima o slobodnoj trgovini. Kapitulacija elita tim razornim silama, predstavljena kao fatalnost, potkopava ne samo prosperitet, nego i sve ono što čini veličinu nacije: njene vrijednosti i kulturni identitet.    Neoliberalni i nacionalistički suverenizam:  Ukratko, suverenizam nije dobar izbor. Neoliberalni svjetonazor njegovih službenih predstavnika doprinosi produbljivanju jaza s onima koje pokreće politička solidarnost s potlačenima i kritički pogled na globalizaciju. Može li neovisnost postati progresivan projekt koji vodi do veće slobode, jednakosti i pravde? Može li se konkretnije odnositi na popularne i ugrožene slojeve? Mogućnost pozitivnog odgovora na ova pitanja leži u sposobnosti pronalaska onih koji se distanciraju od nacionalizma.

Službeni suverenizam udaljio se od ljevičarskih aktivista prestajući shvaćati neovisnost kao projekt emancipacije kojim se stavlja kraj prevlasti i eksploataciji. Jedan aspekt odnosi se na postupno odustajanje od ideje o “preobražavanju društva” u korist samo ustavnih i nacionalnih paradigmi. Ovo brisanje, pod strateškim izgovorom (okupljanje ljudi bilo koje ideološke odanosti), podrazumijeva odricanje od nekoliko društvenih ciljeva, toliko da više ne znamo kakav bi utjecaj suverenitet imao na život ljudi.

Štoviše, ova takozvana ideološka neutralnost ne može nas natjerati da zaboravimo viziju svijeta implicitno povezanu sa suverenizmom, odnosno podvrgavanjem svjetskom poretku, ekonomskim “nuždama”, međunarodnoj podjeli rada, ovlasti novca i organizacije koje djeluju na provođenje “zakona” ekonomije.  Suverenizam – ni lijevo ni desno – nije zavaravajući kada sugerira da trenutne institucije i sadašnja država nisu trenutno instrumenti u službi onih koji imaju ekonomsku moć. Ovo sužavanje podrazumijeva veliku promjenu u načinu razmatranja odnosa vlasti i zajednice. Odvažnija neovisnost mogla bi se vratiti radikalnoj koncepciji neovisnosti ili autonomije kao sposobnosti da preuzme ono što subjekt, pojedinac ili kolektiv, identificira kao svoju stvarnost. U tom svjetlu valja gledati zašto su rezultati škotskog referenduma izgledali izrazito ekonomski. Valja vjerovati da će britanska demokracija (i škotska posebno) biti dovoljno lucidna da shvati kako je Škotska izvan Velike Britanije ludost koju Škoti plaćaju skupo, ekonomski.

Pitanje koje mi ovdje želimo istražiti jest odnos između škotskog referenduma i Europske unije i potencijalnih učinaka na Uniju. Škoti i Katalonci, legitimiranjem svog prava na političko samoopredjeljenje, koristili su se predmetom pripadnosti Europskoj uniji. Zapravo su obje male zemlje jasno stavile do znanja da će u slučaju neovisnosti ipak željeti ostati članice Europske unije. Njihove ideje o ulasku u eurozonu malo su manje jasne. Izjave o odanosti EU pokazuju, međutim, da u ovoj fazi svjetske povijesti, u kojoj su zemlje toliko međusobno povezane i međusobno ovisne, nijedna zemlja nije sama sebi dovoljna niti politički ni ekonomski. A ako nisu velike zemlje (poput Velike Britanije), Škotskoj, kao i Kataloniji, EU služi kao izvor vanjskog legitimiteta više nego što oni sami služe kao izvor demokratske legitimnosti samoj EU.

Ideja o Nezavisnoj Škotskoj ubrzala je izlaz Velike Britanije iz EU-a, i to iz istog razloga zbog kojeg je potakla separatiste svuda u Europi. U scenariju višestrukog i potpunog rascjepa europskih nacionalnih država i Europske unije kao njihove “federacije” (čak i ako je nesavršena) ostalo bi malo toga, čak ni unutarnje tržište.  Europska je unija ustvari povijest nacionalizma i protekcionizma, a oni koji misle da bi im podržavanje donijelo više ekonomskih i političkih sloboda  – griješe. Manje nacije proizvele bi manje nacionalizme, s otežavajućom okolnošću da ostanu bez protuteže “vanjskim” institucijama, poput EU-a, i jedinstvenog tržišta. Zašto EU ne može preživjeti lokalne odlaske; ne može ih ponovo apsorbirati, bez obzira na to što nezavisni ljudi žele, jer se nacionalistički suverenizam onih koji odlaze suprotstavlja nacionalizmu onih koji ostaju. U sustavu važećih pravila ne bi bilo margine za rekonstrukciju takvih prijeloma.

Naravno, pravila se mogu mijenjati, ali to je putovanje koje traje mnogo godina, ako ne i stoljeća. Čovjek s pravom može pomisliti – a teza je to nekih neoliberalnih kritičara koja fascinira: da je Europa bila bolja, podijeljena kakva je bila u srednjem vijeku, i da je stoga legitimna težnja tom rezultatu. Sve to dok imamo na umu da bi troškovi tranzicije bili vrlo visoki i da u međuvremenu ne bi nužno trijumfirala paradigma otvorenog društva, a ne nacionalizam. S rizikom da sve ponovim ili ne. Jer ako je Europa prosperitetno i slobodno područje, to je zbog niza sretnih okolnosti koje su u prošlim stoljećima pokrenule one krugove koji su bili u stanju izvući je iz bijede i ugnjetavanja što su ih proizvodili  nacionalizmi  i zatvorena društva. Jamstvo da bi se takvi krugovi danas pokrenuli  – naprosto ne može nitko dati.

Poljski nesporazum:  Ne može se, međutim, poreći da su lideri iz Bruxellesa počinili pogreške koje danas dovode Mađarsku, Poljsku , Češku i Slovačku, tj. Višegradsku skupinu, kao glavnu prijetnju europskog raspada zbog suverenih pritisaka.  Izvorni grijeh, kako se to navodi na portalu Europa, jest kratkovidni optimizam EU, mantra o proširenju na Istok, krojena u Varšavi, koja potječe iz razdoblja 2004-2007, kada je Jaroslav Kaczynski (vođa konzervativne i klerikalne stranke “Pravo i pravda)  dosegnuo latentno nepovjerenje u poljskom društvu u proeuropsku Poljsku. Dok Bruxelles i dalje podržava Varšavu znatnim sredstvima (najmanje 229 milijardi eura do 2020.!), potonji ne pazi na euro.

Kad se Komisija napokon pokrenula, sankcionirala Poljsku, aktiviranjem Članka 7 Lisabonskog ugovora zbog nepoštivanja vladavine zakona, bilo je kasno.  Istina je da poljsko društvo ima jaka i borbena protutijela, ali suvereni nagon sada je uzletio, zahvaljujući  zajedničkoj igri s drugim europskim sindromom odbacivanja, naprimjer s Velikom Britanijom, koja je glasala  za Brexit i pokrenula osovinu, također vojnu, London-Varšava,  u antiruskoj funkciji .
Nesumnjivo je poljsko gospodarstvo najjače udruženje u Višegradskoj skupini: područje je to gdje riječ recesija nitko ne razumije i gdje vlade imaju čist prostor ​​za promicanje propagandističke naracije temeljene na obrani nacionalnog primata.
Ove su politike, Poljske i Mađarska i Češka, upućene Europskom sudu pravde zbog neuspjeha preseljenja migranata; ali ono što je za većinu europskog javnog mišljenja humanitarna sramota, njima je Višegrad izvor ponosa. Ne shvaćajući, kao što je to učinila Komisija EU, ova deklaracija između univerzalnih načela i njihove stvarne percepcije između Dunava i Visle podrijetlo je antieuropskog glasa koji skupinu Višegrada čini kohezivnom i zavodljivom za susjedne zemlje. Među posljednjima se ističe Austrija, koja je crno-plavom pobjedom kancelara Sebastiana Kurza također skrenula udesno. Smjenom Kurza nije je mnogo učinilo. Logika solidarnosti među državama potvrđena je vertikalnim i tehnokratskim pristupom, ali nedostatak kulturnog odgovora na strahove od migranata glavni je propagandni motor za vođe poput Orbana, Kaczynskog i Čeha Andreja Babiša.

Teze o tomu kako antifašizam može utjecati na reguliranje tih suverenističkih strasti nisu dobro objašnjenje. Naime, ne smijemo zaboraviti kako je antifašizam u bivšem sovjetskom bloku nametnut dekretom. U tom je području Crvena armija zatomila nacionalna prava, jer ih je tumačila isključivo kao nacistička.  Postupno, s vojske je to prešlo na birokraciju komunističkih režima, pa je  stvorena ideološka ortodoksija, da bi se pokorila argumentima moći umjesto istinskim argumentima. Rezultat toga, više od pola stoljeća kasnije, buknuli su nacionalistički i ksenofobični napori s kojima se zapravo nikada nisu suočili, ali su ih zato spretno skrili, poput smeća, pod krinkom komunističkog totalitarizma.

O tome u Bruxellesu danas opet zatvaraju oči, istodobno planirajući proširenje na Istok,  s vrlo konfornim obećanjima. Međutim, Europa trenutno nema drugih uspjeha, jer još uvijek mora “probaviti” Višegrad.

VODIČ ZA SUVERENISTE:

• Intelektualci, seljaci, ekolozi, komunisti, branitelji nacionalne države danas su lijevi i desni. Ti se ljudi, koji su razdvojeni, nalaze ujedinjeni protiv istog neprijatelja –
• Govoriti o suverenizmuznači braniti ideju da je narod taj koji mora dobiti suverenitet, a ne država. To dalje znači da suverenitet pripada, primjerice,  kosovskoj naciji, a ne srpskoj, multinacionalnoj i opresivnoj državi kosovskog naroda; da suverenitet pripada kurdskom i čečenskom narodu, a ne iračkoj, turskoj multinacionalnoj državi, ruskoj saveznoj državi itd.
• Suverenizam je pokret koji brani ono što dolazi odozdo, protiv onoga je što se želi nametnuti odozgo;  ima za cilj konvergirati ono što dolazi odozdo, polako, umjesto da želi nametati odluke, brzo i odozgo. Suverenistički pokret je, dakle, u potpunosti povezan s pravim načelom supsidijarnosti, onim čiji je opći princip da se maksimum odluka donosi na najnižim razinama, odnosno na razinama najbližim građanima, i da se razina odlučivanja podigne na višu zajednicu samo kad je zajednica niže razine očito ne može preuzeti.
• To je pokret u ime vrijednosti i obrane različitosti – kolektivnih identiteta, bez izuzetka, koji su i sami prepoznati kao pojedinačni identiteti. To je, dakle, pokret koji djeluje u ime vrijednosti onoga što je jedinstveno,stvari, odnosa i jedinstvenih bića, onoga što je neusporedivo. Čak i ako je kulturni identitet naroda, s jedne strane, mješavina vjerovanja s univerzalnim opsegom, a, s druge strane, posebnim i jedinstvenim načinima postojanja, to je jedinstven i stoga neusporediv karakter mješavina koja karakterizira specifičnost te kulture, toga identiteta, a ima univerzalnu vrijednost.
• Ako suveranizam djeluje u ime vrijednosti različitosti,vrijednosti onoga što je jedinstveno, to je da djeluje iz prepoznavanja kako  je svaki čovjek jedinstveno i neusporedivo biće, kako je ta vrijednost jedinstvena i neusporediva, univerzalna vrijednost. I to, ta vrijednost utemeljuje ljudska prava. Dakle, suverenitet se temelji na vrijednosti ljudskih prava, na tomu da je suverena država na usluzi svakom građaninu i da ne može biti razloga da država propituje te vrijednosti.
• Kroz iskustvo kanadskoga Quebecamožemo vidjeti da je suverenizam pokret čiji je cilj osvojiti za svaki narod više autonomije, i političke i ekonomske.

Nasuprot tome, konotacije izraza “nacionalizam” sugeriraju da je jedan od ciljeva nacionalista moć nacije za koju se smatra. Ta želja za moći i vodstvom nije univerzabilni valer.

• Za razliku od toga, ciljevi suverenizma su univerzalni. Doista, ljudi mogu istodobno dobiti veću ekonomsku i političku autonomiju. S druge strane, ako narod dobije moć, moć zapovijedanja, moć da vodi druge, očito je da to biva  na štetu naroda koji bi također željeli to mjesto, a nemaju ga.
• Suverenitet i osjećaj pripadnosti: Iz istih razloga koji dobivaju političku ili ekonomsku autonomiju, napredak u pogledu identiteta i različitosti, nisu samo kompatibilni jedni s drugima, već se i jačaju iz istih razloga, obrana i poštivanje nacionalnog identiteta duboko su u solidarnosti s obranom i poštivanjem regionalnih identiteta. Ono što povezuje suverenizam s ovom obranom regionalnih identiteta i regija i koja je veza između njih, jest da je prava opozicija, velika borba u svijetu, borba između  onih koji ne prepoznaju vrijednost afektivnih i sentimentalnih veza koje nas vežu za teritorije, njihove krajolike, sjećanje, one koji tamo žive, njihovu kulturu, to jest one koji u osnovi djeluju na temelju navodno racionalnih ekonomskih kriterija, i s druge starne –  onih koji imaju osjećaje, emocionalne veze, vezanosti sa svojim susjedstvom, zaseokom, gradom, odjelom, regijom, nacijom, pa čak i s konfederacijskim skupinama nacija koje mogu postojati.
• Regionalni jezici dio su ove raznolikosti kulture. Suverenitet se ne slaže s primatom ekonomskih kriterija koji u svijetu nameću samo jedan jezik, engleski, već, unatoč poteškoćama, nastoji održavati maksimalnu raznolikost. Osjećaji pripadnosti grupi hrane se jedni drugima, ako ih degenerirani nacionalizmi u tomu ne odvraćaju…