Ako ste dešperatni zbog izglednog procvata tvrde desnice u Hrvatskoj, koja je, gledamo li samo brojeve, zakupila preko polovice zastupničkih mjesta, ne budite: uvjerena sam, i riskirat ću zvučati kao Leibniz, da se svemir urotio kako bi ovi izbori završili na najbolji mogući način. Očekuje nas najveća ekonomska kriza od hrvatske samostalnosti, s tisućama izgubljenih radnih mjesta, tisućama dostavljača koji u prekarnim uvjetima pedaliraju po ulicama, i odumiranjem sektora koji iznosi petinu hrvatskog gospodarstva. Koalicija koja će ju morati iznijeti neće preživjeti sljedeće izbore. Kada bi naša ionako slaba ljevica – a napose izmišljena koalicija SDP-a i mlade ljevice zeleno-lijeve koalicije – svoje javno djelovanje otvorila s ekonomski i ideološki razorenom Hrvatskom, to bi ujedno bio i njezin kraj, jer bi njezine teškoće s vladanjem u takvim okolnostima u očima javnosti samo potvrdile mit da ljevica jednostavno ne razumije ekonomiju.

Ovi izbori su nam dali čak pet izuzetno povoljnih ishoda. Nikad stabilniji HDZ, na čelu s ledeno hladnim srebrnim liscem Plenkovićem, morat će osjetiti posljedice svojih vlastitih protukriznih mjera, a Plenković će ujedno moći javnosti pokazati da su njegovi diplomatski uzusi naša jedina prilika da doista dobijemo financijsku ispomoć Europske Unije, iako ćemo ju, jer smo siromašni i ovisni o turizmu, dobiti po inerciji. SDP će, pak, biti prisiljen restrukturirati se, možda na čelu s nekim suvislijim predvodnikom poput Biljane Borzan ili Peđe Grbina, i opet postati legitimna lijevo-liberalna opcija za birače koji, iz razloga identitetskog odgoja ili čiste političke inercije, još nisu spremni identificirati se s pravom ljevicom. Prava ljevica Možemo i Radničke fronte dobit će priliku afirmirati se u Saboru i izvježbati djelatnost nacionalne oporbe, a i osvojiti vlast u Zagrebu, pritom iznova osvajajući povjerenje svojih birača pukom stručnošću i humanošću svojih čelnika. A Škoro će morati spoznati da je beznačajan i, zaboravivši svoje reakcionarne kamenčiće, tiho gnjiliti u sabornici dok oportunistička bljuzga njegove stranke sama od sebe ne usahne. Konačno, ovi su izbori označili kraj klijentelističkog iživljavanja Bandića i Keruma, a i onemogućili Pernaru da svoje zavjereničke tvorevinei dalje plasira u javni prostor. Most ni ne spominjem, jer taj politički zombi uopće nema pozitivan program koji bi usmjeravao njegovo djelovanje.

Ovi su nas izbori, također, mnogočemu naučili. Rekordno niska izlaznost od 46% birača iznova je dokazala da su Hrvati otuđeni od politike i da se ne ni u jednoj političkoj opciji – a ovi su izbori doista zastupili sve opcije od krajnje ljevice, preko liberalnog centra, do krajnje desnice – ne uspijevaju pronaći, i to samo jer ih politika ne zanima. Ključni izazov za sve stranke, onda, bez obzira govorimo li o lokalnim izborima sljedećega svibnja ili o parlamentarnim izborima za četiri godine, jest razviti političku praksu koji će doprijeti do sve većeg korpusa neaktivnih glasača. Drugi poučak izbora jest da je HDZ, stranka čije članstvo od 208 000 ljudi već samo po sebi nadilazi podršku manjih opcija, toliko premrežio Hrvatsku općinskim čelništvima i mjestima u direktorskim odborima državnih institucija da njegova stabilnost ili nestabilnost same po sebi određuju ishod izbora: interno stabilan HDZ gotovo će uvijek osvojiti izbore, jer HDZ je povijesno gubio samo nakon velikih ekonomskih kriza 1999. i 2011. godine, Sanaderovih korupcijskih afera, ili Karamarkovog razvidnog flerta s crnim ustaštvom, kao da Karamarko na vodećem mjestu već sam nije dokaz da je stranka slaba.

Treća lekcija, za koju nam nije potrebna čak ni hrvatska politika, nego je dovoljna i američka, ali i ona nacističke Njemačke, jest da razdoblja iznimne ekonomske nejednakosti, iako bi po definiciji tema na političkom spektru trebala biti prostor za ljevicu, uzrokuju rast desnih političkih opcija. Nepravda, naime, u glasačima izražava opravdan bijes, ali taj je bijes, umjesto na stvarne krivce za pauperizaciju građanstva, lako usmjeriti na one najslabije, na čijim se leđima ionako prelama teret krize. Znatno je utješnije misliti da su za neimaštinu prosječnog Hrvata krivi Srbi, civilno društvo, i krhotine titoizma, nego pljačkaška privatizacija devedesetih, uništenje industrije i rentijerska ekonomija. Onda, nadolazeće četiri godine trebamo promatrati kao prostor da promislimo dinamiku hrvatske politike i, počevši s lokalnim izborima, izgradimo snažnu lijevo-liberalnu opciju koja će na sljedećim parlamentarnim izborima, u nešto povoljnijim socioekonomskim uvjetima, doista osvojiti vlast.