Imam neko hladnjikavo, nelagodno jutro, kad ne mogu odlučiti “kojem bih se priklonila carstvu” pa ostajem u krevetu, na pola obučena, bez kave, štoviše, bez osobite želje da išta pišem, premda se to protivi mom načelu discipline, da čovjek mora raditi ono za što je određen u svim uvjetima: MORAŠ, DAKLE MOŽEŠ. Rekla bih da je motivacija veoma važna stvar, u svim okolnostima. Većinu stvari radimo zbog nekoga ili nečega, kao što moramo imati one famozne “jedne oči” u publici da bi naša izvedba bila poletna, nadahnuta i savršena. Glumci će to dobro znati, no i svi oni koji biraju “javnu arenu” kao svoj prostor djelovanja.
Teške su to stvari, i baš razmišljam, kako je to u suprotnosti s ovim novim “filozofijama”, pričama o samopomoći, o spoznavanju samoga sebe, “usklađivanju sa svemirom”, odvojenosti od kaotične zbilje, hvatanju distance, promatranjima svoje unutrašnjosti, o stvaranju kad se riješimo životnih nedaća i napora, i svemu onome, što je došlo kao mješavina različitih istočnjačkih učenja i pseudo učenja, te naše zapadnjačke zlovolje spram vlastite civilizacije i njenih standardnih, dosta istrošenih spiritualnih ponuda. Nisam nešto oduševljena, pravo da kažem. Uglavnom sam pristojna, pa ne osporavam ljudima njihove pronađene metode “centriranja” u stvarnost i načine na koje biraju svoje učitelje i svoje pravce oduhovljavanja. Svi su koncepti dobri, dok pokazuju mogućnost realizacije, dostizanja zamišljenog cilja. Ja osobno nisam konzument, ali ni konkurent. Imam neku svoju “obrambenu liniju” i iza nje gradim carstvo samostalnosti, meni dostatno.
Ne velim da nisu dobre mantre (koristim povremeno), da nije koristan reiki (zahvalna uvijek), da yoga ne produžava vitalitet (dokazano koristi) da se uvidi i bistra svijest ne postižu nakon što očistimo “hrđu i smeće iz svojih vijuga”. Ali ipak, bačeni smo u život poput račića u kotao vrele vode, moramo biti mudri, hitri, alertni, domišljati, da iz tog vrelog kaosa izvučemo neku građu, uobličimo nešto, prije no što nas skuhaju do kraja. Trebamo odgovoriti na izazove, izložiti se, sučeliti, sukobiti, da bismo vidjeli koliko smo jaki. Za svoj dio patnje također se moramo izboriti, kao i za građanska prava, koja nam uskraćuju. Patnja ulašti dušu, da svijetli poput kroma i da odrazi na površini i u dubini nevjerojatne stvari. Stoga ja glasam za dinamiku, napetost, “grmljavinu stada” u koje bacaš laso, pa najzapjenjenijem biku stežeš omču oko rogova, poput starih kauboja iz filmova moje mladosti.
Nikako ne vjerujem u ovu kovidursku izolaciju i ne vidim od nje ni trunka koristi, štoviše, mislim da je to sociološki bolesno stanje, koje će se somatizirati prije ili kasnije, u još većem broju slučajeva. Nema te “obiteljske sloge” iznova pronađene, “kavice na terasi” i “susreta sa samim sobom”, koji opravdavaju ove logorske uvjete. Vidjet će se djela nastala u ovom periodu, njihov stil , ton i atmosfera, pa ćemo tada prosuđivati. Osobno, ne dajem prebita filira za ove dane, ovo vrijeme, nadahnutost, duhovni zamah i razinu druženja u doba covida. Jako žalim za mjestima koja više neću posjetiti ni vidjeti, poput ove šume, na puškomet od svoga stana, u kojoj sam bila sretna prije desetak godina. Nedostizanje toga mjesta i nepovrat toga adrenalina, žaloste me više od spoznaje da neću ući u nirvanu. Danas pronađoh fotografije u Uspomenama, znajući da to više nisam JA, već neko bolje biće, koje je vrijeme satrlo a okolnosti prigušile i zabile u suhi šumski treset.
Što bi rekao moj prorok Brodski: “Rubi me vrijeme kao novčić i već polako nedostajem samome sebi”. Ali to smo već čuli, pa zaklopimo i tu stranicu, i hajde u dan, dok smo još tu i još na nogama.20. ožujka 2021., Flora Green
Ne velim da nisu dobre mantre (koristim povremeno), da nije koristan reiki (zahvalna uvijek), da yoga ne produžava vitalitet (dokazano koristi) da se uvidi i bistra svijest ne postižu nakon što očistimo “hrđu i smeće iz svojih vijuga”. Ali ipak, bačeni smo u život poput račića u kotao vrele vode, moramo biti mudri, hitri, alertni, domišljati, da iz tog vrelog kaosa izvučemo neku građu, uobličimo nešto, prije no što nas skuhaju do kraja. Trebamo odgovoriti na izazove, izložiti se, sučeliti, sukobiti, da bismo vidjeli koliko smo jaki. Za svoj dio patnje također se moramo izboriti, kao i za građanska prava, koja nam uskraćuju. Patnja ulašti dušu, da svijetli poput kroma i da odrazi na površini i u dubini nevjerojatne stvari. Stoga ja glasam za dinamiku, napetost, “grmljavinu stada” u koje bacaš laso, pa najzapjenjenijem biku stežeš omču oko rogova, poput starih kauboja iz filmova moje mladosti.
Nikako ne vjerujem u ovu kovidursku izolaciju i ne vidim od nje ni trunka koristi, štoviše, mislim da je to sociološki bolesno stanje, koje će se somatizirati prije ili kasnije, u još većem broju slučajeva. Nema te “obiteljske sloge” iznova pronađene, “kavice na terasi” i “susreta sa samim sobom”, koji opravdavaju ove logorske uvjete. Vidjet će se djela nastala u ovom periodu, njihov stil , ton i atmosfera, pa ćemo tada prosuđivati. Osobno, ne dajem prebita filira za ove dane, ovo vrijeme, nadahnutost, duhovni zamah i razinu druženja u doba covida. Jako žalim za mjestima koja više neću posjetiti ni vidjeti, poput ove šume, na puškomet od svoga stana, u kojoj sam bila sretna prije desetak godina. Nedostizanje toga mjesta i nepovrat toga adrenalina, žaloste me više od spoznaje da neću ući u nirvanu. Danas pronađoh fotografije u Uspomenama, znajući da to više nisam JA, već neko bolje biće, koje je vrijeme satrlo a okolnosti prigušile i zabile u suhi šumski treset.
Što bi rekao moj prorok Brodski: “Rubi me vrijeme kao novčić i već polako nedostajem samome sebi”. Ali to smo već čuli, pa zaklopimo i tu stranicu, i hajde u dan, dok smo još tu i još na nogama.20. ožujka 2021., Flora Green
radio gornji grad 
