Nenad Popović: Uz odlazak Bogdana Žižića

c53b90e14412edcb9172

Fotografija: Igor Kralj/Pixsell

Pred sto godina, negdje koncem osamdesetih, s Bogdanom Žižićem upoznali su me u Berlinu Irena Vrkljan i Benno Mayer Wehlack. Na Akademiji umjetnosti sudjelovali smo na jednom okruglom stolu, a on, naravno, kao filmski autor. Petnaestak godina kasnije pojavio se u uredništvu Durieuxa, da mu pročitam dva, tri autobiografska zapisa, ujedno zaokružene priče o ‘stvarima koje vidio’ kako je to formulirao Victor Hugo. Malo po malo, u ritmu od možda tri tjedna donio bi još koju, stilski savršenu, u istom tonalitetnu i jednom samo njegovom, pomalo engleski suhom, humornom tonu. Nakon jedne je rekao da je sad gotovo. Jeste li sigurni?, pitao sam ga i rekao mu da pričeka par dana možda, da mu možda nadođe još nešto. Jer kad se rukopis dade u tisak… Ne, to je sve, prekinuo me sasvim sigurnim glasom. Iz tog ‘materijala’, bez jedne intervencije, kraćenja, bilo čega, 2009. tiskana je onda jedna od najboljih i najimpresivnijih knjiga kojoj sam imao priliku biti urednik, Pješčana ura, sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb.
Kasnije, kad tamo više nisam radio, Bogdan Žižić objavio je još dvije knjige u Durieuxu, Josip Bepo Karaman i Split njegovog doba i Gorući grm, Alfred Pal – život i djelo.
O tome kako je nastajala Pješčana ura napisao sam samo da time kažem da sam u životu rijetko sreo takvog gospodina i intelektualca: određenog i ironičnog, suverenog i nepretencioznog, beskonačno iskusnog i radoznalog, angažiranog i toplog. Demonstrirao mi je svu veličinu, sigurnost splitske intelektualnosti, a ja sam uživao, doslovno. Puno smo razgovarali tih godinu, dvije kad bi donio po par novih stranica, uvijek negdje oko jedanaest i ostao po sat, dva, uz jednu kavu. Oko jedan, pola dva ustao bi i rekao Moram ići. Vidimo se.
Promociju smo upriličili u Solinu, među njegovima. Drugi dan nas je ujutro vodio po antičkoj Saloni, pejzažu svog djetinjstva. U Split nismo išli, već otud ravno u Zagreb.
A uopće nije bio literat, taj gospodin Žižić, već čovjek velikog filmskog opusa. To s knjigama u Durieuxu bilo mu je vjerojatno samo usput.
To dublje mu se klanjam.