.

Most je moj od drveta, trulog, na kojem se svaki korak može slomiti.

Škripa greda me tješi, još me rijeka nije obezriječila.

Kad sam pri kraju hoda mostom, već mislim na sutrašnji početak.

Samo su voda i nebo izlazak iz drvenoga kruga.

Misao mi se prevrne u srebrni odsjaj ribe,

baš tada mrak oživljava sve zemaljske vene.

Ja sam pustinja koja se kreće, svako zrnce pijeska vraća suncu.

Staklo sam u kojem se rijeka i oblaci umnažaju u čovjeka,

u kojem on u natrulom mostu zamjenjuje svoj početak i kraj.