Ljudima treba zraka, vode, otvorenog prostora, lijepih razgovora, ugodnih boja, dobroga štiva, poučnih primjera, čestitih susjeda, pozitivnog okoliša, dohvatnih ciljeva, poštene raspodjele, vjerodostojne politike, građanske hrabrosti, sinergije, slobode izbora u ljubavi i religiji, dodira glazbe, jednakih šansi i raspoloživih resursa za dostojno trajanje u svim životnim dobima.

Dobro dođe komadić vrta, koji struk nevena, luka i gospine trave, trpuca i gaveza, stablo u blizini, klupa pod orahom, mogućnost samostalnog kuhanja, kretanje u sigurnom okružju, prijenos iskustva na zahvalne primatelje i neka kreativna vještina, koja nas ne napušta do kasne dobi.

Kloniti se valja ignoranata, pozera, lažljivaca, oholih samoživaca, egomanijaka, ljudi s histrionskim poremećajem, prelivoda, mutikaša i kukavica, kravatiranih uličara i prostačina, ambicioznih mediokriteta i zaplotnjaka, fanatika jedne ideje, koji misle da će njihovo trajati vječno i da im je svaka vrijedna zlata, koje će se u konačnici sliti u njihove džepove.

Ljudima treba dobre nafake, mira i mirovanja koliko mogu podnijeti, isto toliko vrtloženja, povremene promjene perspektive i kuta motrišta, te napokon, bar neka “džepna pustinja” u koju se mogu skloniti od buke, vrveža i razornih energija, da bi pribrali svoj život na hrpu, te na pitanje djeteta u sebi “Što si učinio od svoga života”? da odgovore stihom istog pjesnika iz iste pjesme: “Ne znam, mislio sam da je to moj život”.

Evo , idem uhvatiti njegove lebdeće okrajke, dok nestaje u bagremovoj šumi i s kukavicom ponavlja njenu čarobnu proljetnu mantru: “Kuku-kuku, ku-ku-ku!”. Poželite mi sreću.

.