Na osječkom Filozofskom fakultetu sam upoznala nekoliko sjajnih, načitanih, inteligentnih, zainteresiranih, znatiželjnih mladih ljudi koji su u meni probudili nadu da će se urušeno civilizacijsko zdanje ponovno podignuti, uzdignuti iznad ruševina po kojima sad gacamo… No, jučer je profesor grčke filozofije prije predavanja nas četrdesetak pitao čitamo li i što. (Profesor je inače autor desetaka vrsnih znanstvenih djela o Platonu i Aristotelu, o etici, politici…). Većina mojih kolega je pognula glavu kako ne bi morali odgovoriti na postavljeno nam pitanje. Jedan kolega (mladac inače u džepovima uvijek uza se ima “unučiće” s votkom i hvali se da je fakultet upisao kako bi postao političar) sav je važan odgovorio da on za to nema vremena i da čita jedino Lovački vjesnik. Otvoreno se rugao profesoru. Mnogi su se smijali. .. Kolegica iz zadnjeg reda je ponosom prožetim glasom izjavila da eventualno pročita “nekakav” SF, ali da uglavnom vrijeme provodio igrajući video-igrice… Neki su iz klupa dobacivali da im je tik-tok baš super i da čitaju što im “iskoči” na Googleu… Pet ili šest kolega za koje znam da čitaju su šutjeli. Sve je to bilo nekako jadno, s prizvukom sumanutosti, a opet tako ogledno kada je riječ o stanju društva (ne samo našeg)… Ražalostila me činjenica da je takvo stanje i među onima koji bi htjeli studirati filozofiju. Studirati bez čitanja. Misliti glavom u kojoj nema misli, mudrosti koja nije instant-napitak, nego je taloženje iskustava, promišljanja… Nažalost, za neke je stvari prekasno… Zato dan nakon Noći knjige želi zamoliti sve one koji imaju malu djecu, koji će imati djecu: čitajte svojoj djeci slikovnice, nemojte im u ruke trpati tehnologiju. Svijetu ne trebaju zombiji kojima se stvarnost svodi na plavičasto svjetlo ekrana. Svijetu trebaju misleći i empatični, ljudi širokih pogleda, znatiželjni… Molim vas, čitajte djeci slikovnice, pričajte im priče, razgovarajte s njima… Ne zbog knjiga, nego zbog njih samih, zbog nas, za opće dobro…