Piše: Nera Karolina Barbarić

Kada je 1977. Charles Schulz, tvorac Charlie Browna i Snoopyja u intervjuu sa Stanom Isaacsom primijetio kako “strip nije umjetnost i nikada neće biti” – zapravo se grdno prevario jer je samo nekoliko godina poslije strip doživio vrhunac kao umjetnost. “Previše je prolazan”, objašnjavao je tada Schulz: “Umjetnost je toliko dobra stvar da govori budućim generacijama ne samo kao što je govorila prvoj generaciji, nego i bolje. I sumnjam da će moj strip trajati nekoliko generacija koje dolaze.” Ove riječi jednog od najuspješnijih karikaturista druge polovice 20. stoljeća bile su u skladu s načinom na koji se strip kao medij gledao i tretirao među kunsthistoričarima, koji nisu davali kritičku pozornost mediju koji su voljeli milijuni čitatelja. A o tome da se na strip jako dugo gledalo i kao na medij za čitanje i bacanje možda najbolje govori činjenica da je obitelj Winsora McCaya, pionira američkog stripa, nakon njegove smrti 1934., “bila voljna dopustiti da se originalna umjetnost uništi.”

Dakle, prije pola stoljeća karikaturisti i strip autori doživljavani su kao „crtači s pokretne trake“, a njihovo stvaranje kao „jeftina žanrovska zabava za prazne tinejdžere“. Druga je zamjerka bila bi usmjerena na činjenicu da je medij stripa potisnut na “puke bilješke u herojskoj povijesti slikarstva” jer su pojedina stripovska djela utjecala na slikare poput Miróa i Picassa. Stripovi kakve smo danas navikli vidjeti pojavili su se tek krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, a strip se počeo formirati kao samostalna umjetnost. Ali, je li strip u Hrvatskoj doista tako nedavan? Naravno – ne!

Izložba u zelinskoj galeriji Kraluš (5. travnja 2025., u 12 sati), koju realizira poznati strip teoretičar Veljko Krulčić u povodu stote godišnjice stripa u Hrvatskoj, odnosno izlaska prvoga nastavka “Maksa i Maksića”, autora Sergeja Mironovića, podsjeća nas, uz ostalo, kako je uopće započela domaća tradicija pripovijedanja u slikama. Da bismo shvatili ulogu Sergeja Mironovića i njegovih vragolastih junaka Maksa i Maksića za hrvatski strip, valja znati da je poticaj Mironoviću za stvaranje “Maksa i Maksića” dao Slavko Vereš, tadašnji suvlasnik i urednik časopisa “Kopriva”, koji se – i sam vrstan karikaturist – više godina pripremao publicirati baš takve radove. U dogovoru s velikim kolekcionarom hrvatske narodne baštine i trgovcem tkaninama Solomonom Bergerom (osnivačem Etnografsog muzeja u Zagrebu), preuzeo je financijski rizik objavljivanja “Maksa i Maksića”, a kreativni posao stvaranja stripa prepustio je mladom i talentiranom ruskom emigrantu Sergeju Golovčenku, koji se otad potpisuje, po ruskom običaju, imenom oca – Mironović.

Ime Solomona Bergera ne pojavljuje se samo u hrvatskoj trgovini i baštini, već i u dubokim kulturnim vezama s Austrijom i Njemačkom, odakle su stizali svakovrsni utjecaji trgovačkim vezama u Zagreb. Naime, upravo je Solomon Berger bio onaj jezičac na vagi koji je učinio da Vereš 4. travnja 1925. pokrene strip, obećavši mu biti financijski jamac. Međutim, samo deset mjeseci poslije (26. veljače 1926.) financijski će omogućiti drugom sjajnom autoru, hrvatskom pioniru grafičkog dizajna Ottu Antoniniju, da pokrene časopis za žene Svijet, prvi takav časopis u Srednjoj Europi. Antonini je pak bio likovno pod utjecajem bauhausa, ali se intelektualno pridružio grupi oko Mironovića, Vereša, Maurovića, Krizmana, Kljakovića, Becića, Valdeca, Iblera, Ferde Kovačića, Branimira Šenoe i drugih.

Mironović je od 1. travnja 1925. djelovao u “Koprivama” kao prvi profesionalni crtač stripova (i karikatura) u Kraljevini Jugoslaviji uopće. „Maks i Maksić“ izlazili su punih devet godina u kontinuitetu (samo jedan termin izlaženja je preskočen za to vrijeme), a ukupno je u „Koprivama“ bilo 456 objava. Mironoviću su u stvaranju stripa pomagali Maurović, Papp i drugi crtači, a “Koprive” su svoj strip objavili i u zasebnim sveskama, pretečama kasnijih albuma. Prvi je takav primjerak tiskan 1926., a posljednji 1936., što je predstavljalo još jednu tiskovnu inovaciju u tom mediju. Kombinacija teksta i crteža počela se istodobno razvijati u složenije oblike. Irina Antanasievich, teoretičarka stripa, u svojoj knjizi o povijesti stripa kaže da je “u trenutku kada je crtež plus tekst počeo prodirati u masovnu upotrebu”, nastao fenomen crtanja cijelih priča. Ova vrsta vizualne literature, koja je tek kasnije postala poznata kao “strip” (termin je izveden iz američkog naziva za tu vrstu likovnosti, a izvorno znači traka ili vrpca, op. a.), bila je namijenjena “prije svega djeci”. Naime, u Belgiji se dogodila neobična okolnost: belgijski katolički tisak preuzeo je inicijativu uključiti dječje stripove u svoje publikacije počevši od ranih dvadesetih, a distribuirani su u skautskim centrima i centrima za obrazovanje ili sastanke povezanima s Katoličkom crkvom. Gotovo istodobno trend su prepoznali nakladnici novina koji su smjesta angažirali crtače i u crno-bijelim verzijama počeli objavljivati pričice za djecu u vidu stripa. Upravo takvo raspoloženje u Hrvatskoj dočekat će Mironovića, a on sam ostvarit će likovno dodanu vrijednost stripu. No, ne smije se zanemariti ni činjenica da je on u zagrebački strip unio dio svoje popudbine iz Rusije…

Prvi stripovi (ili, kako su ih tada zvali, komadni crteži) u Rusiji su se pojavili u dječjem časopisu “Galchonok” 1911. Nakon Oktobra ruski su emigranti počeli objavljivati stripove na teme koje su ih se doticale. Važan korak u razvoju povijesti grafike u SSSR-u bile su satirične skice “ROSTA Satire Windows”, koje su se pojavile već 1920. Čak se i pjesnik Vladimir Majakovski okušao u tome. Iako su po obliku to bili tipični propagandni plakati, imali su sve značajke svojstvene stripu: naime, djelovali su kao nekoliko objedinjenih ploča. No industrija stripa u SSSR-u nije nikad zaživjela zbog revolucije; ova je umjetnička forma bila zaštićena od pokvarenog utjecaja kapitalističkog Zapada, a u zemlji su se održale jedino novinske karikature i časopis “Krokodil”.

Za čitatelja, strip je duhovita priča u slikama. Međutim, teoretičarka Irina Antanasievich smatra strip oblikom umjetnosti, tvrdeći da to nije samo “priča u slikama”, već kulturni fenomen sa svojim vrijednostima i poviješću – zajedničkom za cijeli svijet, nacionalnom za svaku zemlju. Ali, jesu li postojali ruski stripovi? Prema Irini Antanasievich, format nacrtane priče nije nepoznat u Rusij. Štoviše, “to je potpuno zreli nacionalni kulturni fenomen”. Nakon revolucije 1917. zemlju je napustilo nekoliko milijuna ljudi – kako bijelih emigranata, tako i običnih ljudi koji su zbog izvlaštenja izgubili sve ili su bili progonjeni iz političkih razloga. Nekoliko velikih središta ruskog života pojavilo se u svijetu izvan SSSR-a: Pariz, Harbin u Kini i u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji Beograd, Split i Zagreb. Od 1935. do 1945. godine ljudi iz Ruskog Carstva koji su se nastanili u Beogradu, među kojima su bili mnogi bijelogardisti, crtali su stripove – kako na suvremene teme, tako i na motive iz ruskih klasika – i objavljivali ih na srpskom jeziku. Bili su vrlo čitani u Europi. No, završetkom Drugog svjetskog rata i gubitkom statusa Beograda kao središta ruske emigracije, sve je izgubljeno u arhivima na dugih 80 godina. Sve se pokrenulo kada su mladi subverzivni huligani iz nakladničke kuće namjerno provokativnog naziva “Crna stotina” čuli za postojanje srpskih arhiva i htjeli ih objaviti. Neki književni pankeri tražili su da ih se uključi u projekt, ali je došlo do sukoba. Na kraju je nakladnik Dmitrij Bastrakov otišao u Beograd, angažirao lokalne studente da prevedu tekstove i sjeo u arhivu snimati i skenirati dokumente. Dio toga je prikupljen u knjižnicama i privatnim arhivima na području bivše Jugoslavije, pa i u Hrvatskoj, dio je pronađen u zaboravljenim datotekama na internetu, a kao rezultat skupljena je “žuta soba” ruske strip industrije, više od 2000 stranica stripova ruskih autora nastalih na području bivše Jugoslavije. Sva ta ljepota, koja je 80 godina skupljala prašinu u arhivama, pažljivo je restaurirana, prevedena na ruski i vraćena kući. Prvi svezak objavljen je na luksuznih 430 stranica A formata, s tvrdim čipkastim uvezom i zaštitnim omotom koji se pretvara u golemi prelijepi poster, s debelim, kvalitetnim stranicama i bookmarkerima. Drugim riječima, unatoč svim povijesnim peripetijama, i ruski je strip imao svoje zlatno doba, ali ne u Rusiji, već u Jugoslaviji, tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Žalosno je shvatiti danas da su to godine kada su ljudi diljem Europe uživali i čitali “ruske” stripove… Svi – osim Rusa… A u toj se knjizi, naslovljenoj “Ruski stripovi, 1935-1945, Kraljevina Jugoslavija” (objavljena 2017.), koja uključuje djela ruskih bijeloemigranata u Jugoslaviji, našao i Sergej Mironović…

Kao veliko ime na području karikature dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, bio je glavni crtač “Kopriva”, no surađivao je i u brojnim drugim listovima, između ostaloga u “Figaru”, “Humoru”, “The Patriotu”, preko kojih je sudjelovao u jačanju briselsko-francuske škole karikature i stripa. Osim toga, njegov se potpis mogao naći u još barem dvadesetak časopisa u Kraljevini Jugoslaviji. Mironovićeva prvotna vizija stripa nije bila ni ruska ni romanska, već germanska, a neke činjenice iz povijesti govore da mu je inspiraciju za Maksa i Maksića čak sugerirao nakladnik u dogovoru s Bergerom jer su procijenili da bi proto-strip “Max und Moritz” Wilhelma Buscha bio dobar i isplativ uzor za zagrebačku sredinu (o kojoj je ustvari i govorio u stripu). Nakladnici su igrali na sigurno jer je čuveni Rudolph Dirks dvadesetak godina prijer radio “Bim i Bum” također inspiriran Buschom. Sam je Mironović kasnije neizravno (nacrtavši Buschov portret 1932.) sugerirao da mu je to bila inspiraciju za “Maksa i Maksića”. Pisan u stihovima, zanimljivog i napetog scenarija, crtački to jest čedo Sergeja Mironovića, ali de facto je posrijedi zajednički proizvod tadašnje kulturne sredine Srednje Europe.

Mironović je rođen kao Sergej Golovčenko 1898. u Odesi, tadašnjoj Rusiji. Ondje je završio građansku školu i dva razreda realne gimnazije. Već tada se isticao kao izvrstan crtač. Kao 17-godišnjak odlazi u rat protiv Nijemaca, pa završava Vojnu akademiju u Irkutsku. Nakon akadenije priključio se Konjičkom pavlogradskom puku, gdje je ranjavan i odlikovan. U građanskom ratu stao je na stranu bijelogardista. Nakon poraza carske vojske, s tisućama bijelogardista bježi u Tursku te potom dolazi u Beograd. Ondje je živio kraće vrijeme, preselio se ubrzo u Sremske Karlovce te potom 1923. doselio u Zagreb, gdje je upisao Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt. Završio je šest semestara Akademije, a “zbog nedovoljnog napretka na studiju” i “izostajanja s nastave” nije mogao nastaviti studij. Jedna legenda među zagrebačkim umjetnicima govori o tome da mu je dalje školovanje priječio Ivan Meštrović, tadašnji rektor Akademije, kojem se zamjerio jednom karikaturom na njegov račun. Isti izvori govore i da je Meštrović volio podcjenjivati i Andriju Maurovića, Mironovićeva kolegu, te da nije dopuštao njegovo izrauzitije isticanje. Mironović je umro 10. studenoga 1937. na Krku, u sanatoriju, od bolesti pluća. Stjecajem raznih okolnosti i nemara te činjenice da je za sobom ostavio ženu od koje se bio rastao i sina, o njegovu grobu nitko nije vodio računa. Pokopan je na Mirogoju, na parceli s koje su potom njegovi ostaci prebačeni u zajedničku kosturnicu. Dnevnik “Novosti” u nekrologu je objavio: “… Naša djeca su ga osobito voljela po njegovim izdanjima vedre šale Maks i Maksić i drugim zabavnim sličicama za djecu, gdje se također očitovala njegova domišljata originalnost i duhovitost.”

Stotinu godina nakon ovoga stripa njegov se uspjeh može tumačiti na više načina, više ili manje objektivno. Primjerice, sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća narasla je nakladnička djelatnost u Zagrebu, u kojem tada izlaze čak četiri dnevna lista i koji se natječu u donošenju novina u svoja izdanja. To je svakako utjecalo na razvoj vizualnih kreacija i noviteta, no ono što će zacijelo najviše utjecati na strip jest – uvođenje četiriju boja u tisak. Time je strip postao pitkiji, ali i mnogo teži za realizaciju jer se moraolo sve kolorirati ručno. No, na europski strip, pa tako i na zagrebački, utjecao je i – nijemi film, koji će poslije znatnije inspirirati crtani film. Drugo, u Zagrebu u to doba na stripu i u časopisima djeluju umjetnici i književnici koji su prihvatili postulate zapadne kulture art decoa, postsecesije i bauhausa i koji primjenjuju čvrste likovne linije, jednostavne i oble, te usvajaju nove boje u tisku, stvorene od četiriju osnovnih boja. Uz to, živa intelektualna scena, okupljena oko vodećih umjetnika i intelektualaca, apostrofira nove progresivne tendencije koje će trajati sve do sredine tridesetih godina…