Siguran sam, apsolutno siguran,
da je osobu koja čita poeziju teže
pobijediti nego onu koja ne čita.
(Josif Brodski)
Piše: Nera Karolina Barbarić
Čini se da su, među svim književnim oblicima, aforistična poezija i aforizam najbitniji ljekoviti, iscjeliteljski žanrovi, oni koji riječima najbolje služe kao melem za svakidašnje teškoće, sumnje i muke. S tim da Paško Romić Croatovski ‒ tvorac aforizama i aforističnih stihova, kovač nezaboravnih izreka ‒ u svojoj novoj knjizi “Budućnost bez futura” otkriva dobar dio tajne i misterija funkcije aforistike, odnosno dio terapeutske vrijednosti koju nedvojbeno posjeduje. Aforistična je poezija, naime, žanr prilagođen svakom sjećanju, najfinija prenosiva literatura, a Romić svoje pjesme nudi poput balzama, obloga znanja, kao da ih propisuje poput pilule ili kapi lucidnosti. Svaka mu pjesma, pa i one što ih je temeljio na snažnoj subjektivnosti vješto izmiču brbljanju i nekritičkom epigonizmu, odmičući se od aktualnih pjesničkih kuhinja.
Premda Romićeva poezija nosi stanovite zamke, ono što ona zasigurno nije, i na čemu autor inzistira, jest pretjerana faktografija i emfatično namigivanje čitatelju. Unatoč tomu, ili baš zbog toga, postiže sjajnu napetost između pjesničkog instinkta i razumna pogleda. Ako pak ustvrdimo da se Romićev stav podudara s ovim načelom, tada možemo reći kako shvatiti poeziju ovoga pjesnika najbolje možemo promatrajući je kao kritično stanje, kao tekuću supstanciju koja može poprimiti različite oblike, čime se resemantizira i uloga Romića kao pjesnika. Jer, kad ulazite u knjigu “Budućnost bez futura”, kao da počinjete potragu za poezijom na neobičnim i neočekivanim mjestima. Romić piše razmišljajući i katkad polazeći od stihova drugih autora ili se njima poigravajući (Simonova, Ujevića, Hemingwaya...), ali na način kao da je svjestan kako su njegove vlastite riječi stare i “iznošene” koje nam/njemu ne pripadaju. Stoga i poseže za epigramatskim, aforističkim samocitatima, a niže ih kao da ih izvlači iz šešira, oblikujući ih ekspresivno. Pritom sažima svoja razmišljanja, intuitivne istine ili satirične dosjetke u gustu i lucidnu poeziju.
Poetski jezik Paška Romića Croatovskog nema tipičnu ontološku razinu, o kakvoj je početkom devedesetih govorio Zbigniew Herbert ( „Poezija je kći sjećanja“), već se bavi smislom, porukom pjesme, razrađujući značenja na jezičnoj razini. Poetski govor mu nesvjesno, ako primijenimo Lacanovu teoriju, biva “strukturiran” i manifestira se kroz retoričke modalitete metafore i metonimije, koje je još Freud identificirao kao operacije “kondenzacije” i “premještanja”. Jezičnom intervencijom Romić otkriva sinonimne i metaforičke lance; riječi mu nisu samo alat komunikacije, već dimenzija koja smanjuje jaz između onoga što se govori i onoga o čemu se govori; između onoga što se navodi i onoga što se izriče. U tim preokretima Romić posebno spretno izvlači fraze iz konvencionalnog registra (“Svi su u obrani/Sklapaju se savezi/Za konačno rješenje/…”), a poetski se aforizmi doimaju kao “bljeskovi istine” zbog njegove sažete i vedre sposobnosti utjecaja na jezik i komunikaciju. Ali i zbog njegove filozofske biti, i poetske i ironične ( “Na kraju početka/ Uskrsnuće/Umirućeg vijeka” ili “U moju kuću ušuljao se/ Klavir/ Beethoven je spašen/…), s kratkim skladbama od tri ili četiri retka, punim asonancija i suglasja.
Aforizam i poezija, dvije riječi koje se ponekad smatraju nespojivima, poput kratkog i opširnog, jasnog i nejasnog, ironičnog i melankoličnog, lucidnosti i emocije, hladnog i vrućeg, kod Romića se ujedinjuju na iznenađujuće načine i dovode do oksimoronskih “veza”, unutar kojih eksperimentira s otrovnošću i kiselošću tradicionalnog aforizma: “U historiju sam se ubacio
zadnji čas
Kad je već bila na izdisaju
Pomogao sam joj
da preživi”.
I, kad stvara stihove-aforizme, opet to čini fantazijom i emocijom poezije: “ Ne znam od kud da počnem/Dođe mi da se ubijem…” Ili: “Umnožena boležljivost zaudara/ Dok osrednjost slavi svoj vrhunac/ Budućnost bez futura/ Osjeća se kao nešto uspješno…”
Tematski, Romićeve pjesme sadrže male biografske reference, istine o duši, Bogu, ljepoti, politici… Međutim, on sve vrijeme ostaje autor izvan uobičajenih obrazaca, i upravo zbog toga njegovo aforistično pisanje ne može ostati zatočeno u malom prostoru prazne stranice ( “Pozdravljam te/ O, vječni nemire/ Čeznem za tvojim/ Olujama...”). Ili: “Ja ištem/Svjetlo od svjetla/ Koje sjaji u meni/ Bez prestanka…” Stihovima za sobom ostavlja kratke forme, efemerne tragove, izraze militantnog žara ili odbijanja sustava: “I sve teže/ Probavljam ostatke/ Prošlog stoljeća… (…) Nađe se tu i kakav slastan/ Komad laži/ Iz onih mirnih/ Dosadnih/ Vremena iz rata…”
U dobu koje karakterizira prekomjerna količina informacija i brzina, Romićev poetski aforizam nudi nužnu sintezu, “golu misao” koja izriče bitnu istinu. Stil mu je zapravo sinteza njegove favorizirane jednostavnosti, kritike i ironije, kojom se pak koristi za razotkrivanje društvenih i političkih licemjerja, često s kaustičnim tonovima, kao u epigramatskoj tradiciji ili u kritikama novinarstva Karla Krausa.
Duboka povezanost između aforistične misli i jezika kod Romića je više nego očita (do te mjere da se služi dijaletskim, idiomatskim vokabularom kako bi poentirao) jer se oba načina razmišljanja o poetskoj misli usredotočuju na leksičku esencijalnost i esencijalnost slike. Uz to, kod Romića nalazimo sinkronizirani, isti misaoni proces u cijeloj knjizi; nema ni bitne razlike u dosljednosti između njegovih prije objavljenih aforizama i aforističkih pjesama. Ukratko, kod ovoga autora poezija nije samo vježba stila, već estetski i filozofski odgovor na potrebu za smislom u fragmentiranom svijetu, što ostvaruje zahvaljujući moći promišljanja u samo nekoliko riječi. Valja reći da poetski aforizam nije proturječje, već najkreativniji oblik suvremenoga poetskog pisma. Dok je književni žanr trilera monopolizirao izdavačko tržište, aforizam se ukotvio u svojoj književnoj niši i postao javni žanr koji je ovaj pjesnik prigrlio kako bi otvorio pitanja političke, društvene i moralne važnosti, čuvajući istodobno sve kvalitete unutarnje refleksije.
Ključni trenutak u Romićevoj poeziji, temeljenoj na potrazi za smislom postojanja jest u njegovim stihovima “ Nisam ih tražio da mi/ Vrate moje vrijeme…” Dočim, lirska mu snaga leži u poetskim meditacijama, koje se odvijaju izvan prostorno-vremenske ravnine:
“Cvijetu tom sjeme
sam darovao
Zalijevao ga, njegovao
od korova štitio
Kišu i sunce dozivao
Majčica zemlja utrobom
Svojom ga ljubila
U našem su vrtu ptice
samo za njega pjevale...”
Ukratko, shvaćena kao praksa apsolutne slobode pisanja, kao još jedna varijanta slobode misli, aforistična je poezija i područje kratkoće, sinteze i koncentracije, oličenje verbalnog ekstremizma, ultimativni test onoga što se može postići u svemiru jezika, alatima samoga jezika. I ‒ sve to nam demonstrira Paško Romić Croatovski u svojoj knjizi “Budućnost bez futura”, u kojoj gotovo armiranim stihovima formulira najveću količinu misli s najmanje mogućih verbalnih resursa. Stoga bi ovdje, slikovitosti radi, vrijedilo iskoristiti poslovičnu tvrdnju slavnoga arhitekta Miesa van der Rohea: ”Manje je više”.
Kao što ritam i strofa na kraju postaju stupovi na kojima Romić stvara pjesme, na isti način osvaja vlastiti poetski prostor u hrvatskoj književnosti, u kojem svijet aforistične poezije djeluje kao neizmjerni svemir jer kratka forma u digitalnom dobu poput aforističnih pjesama pronalazi novo mjesto u eri društvenih medija i kratkih razgovora, preuzimajući ulogu “modernog epigrama”, istodobno zadržavajući funkciju dubokog promišljanja. E, u tome je Romić pravi majstor.
