Je li zaista pisala i govorila što misli ili je samo išla niz dlaku publici koja ju je čitala i od koje je živjela, to samo ona zna. Žena je radila posao koji je odabrala, korektno i dugi niz godina.

U ovom podneblju oni koji pišu, bili književnici, pisci ili novinari, svojim radom, ma koliko se trudili, ne mogu utjecati na svakodnevni život i boljitak građana pa ispada da ih se sjetimo samo kada napuste ovaj svijet.

I ovo je ta prilika koja će kratko trajati. Kao i svi drugi, Vedrana će biti brzo zaboravljena i sjetiti ćemo je se samo na obljetnicu odlaska u “područje gdje nema signala” ili ako se slučajno dogodi da se ustanovi godišnja nagrada “Vedrana Rudan” za najzajebaniju osobu koja te godine, pomoću svojeg talenta za pisanje, istrese iz sebe u javnost sve ono što i nas muči, živcira, zamara i opterećuje.