Ivana Šojat: O knjizi i kulturi uopće

Zastala sam jutros ispod ovog stabla. Sunce je već tuklo jarom, pa su ptice trbusima po travi lovile posljednje kapi rose prije isparavanja. Bilo je spokojno, bez ljudi. Samo ptice, moji psi i ovo stablo. I ja kao promatrač. Na pamet mi je palo kako će jednoga dana netko bezuman ovu ljepotu posjeći zbog nečega – sumanuti uvijek pronađu razlog za uništavanje (ptice koje sa stabla seru po automobilima, lišće koje prlja, parkiralište koje bi se moglo proširiti ako uklone stablo…). Na pamet mi je palo i kolika sam budala, koliko sam blizu pokrovu i lijesu ili urni, a koliko sam vremena protraćila uzalud. Pišući, provodeći dane, noći, mjesece, godine pišući knjige koje su mi donosile mrzitelje, a financijski samo sitniš. Nakon Unterstadta su mi jebali mater švapsku, nacističku, nakon Jom kipura su me prozvali zadrtom nacionalisticom. Zbog Ezana su me kleli turskim kurcem i prijetili da bi me trebalo prognati sa “svetog katoličkog tla”. Jedan moj “kolega” mi se na poeziju obrušio spominjući moju ideološku “zadrtost”. Dobro, književnost mi je “donijela” neke nagrade, intervjue u novinama. To moram priznati. Donijela mi je i prilično nezavidan položaj kad ljudi zbog toga misle da si imućan i da “muzeš” državu. To, doduše, misle ljudi koji ni ne čitaju, koji ne znaju da je pisac u ovoj zemlji sretan ako za gostovanje dobije 300 kuna, pritom izgubi i 2-3 dana putujući, gostujući, vraćajući se kući. To misle ljudi koji će na svadbi za tri minute Ave Maria dati i tisuću kuna… Ali, eto, gubim se, udaljavam od onog što sam htjela reći. Htjela sam reći da sam pod ovim stablom koje će netko jednoga dana posjeći, ja koja ću jednog dana, zapravo uskoro (u okvirima vječnosti sve je uskoro) umrijeti odlučila prestati pisati. Posvetit ću se prijevodima kojima zarađujem triput bolje i više, koji mi zapravo omogućavaju da preživim, platim račune, kupim hranu. Posvetit ću se stvarnom životu koji nisam živjela. Posvetit ću se (konačno!) svojoj sad odrasloj djeci koja su uz mene trpjela sve naše neimaštine, spajanja kraja s krajem. Pista ću iz razonode. Vještica Anica će tako jednoga dana možda ugledati svjetlo dana. Za dvije, tri, pet ili deset godina. Tijekom godina pokleknu i najveći idealisti i najgore budale. A ovo moje pokleknuće ionako nitko neće primijetiti…

(nastavak)

Ako ima sreće i nađe dobrog nakladnika, pisac (ili piskinja, kako kažu neki) će nakon jedne, dvije, tri ili pet godina pisanja, istraživanja, žrtvovanja obiteljskog i društvenog života vlastitu nutrinu, privatnost, svoj najmekši trbuh javnosti ukoričeno izložiti za 7 i pol tisuća kuna honorara. Ako nema sreće s nakladnikom, učinit će to za puno, puno manje. Ili ni za što: samo za “čast” da bude objavljen/a. Jalovo će se nadati da će trud materijalno nadoknaditi nekom nagradom (dok ne shvati kako funkcionira dodjela nagrada) ili pretakanjem knjige u scenarij i dramatizaciju. I ova druga opcija će ga razočarati kad dozna da će glumac koji bude igrao njegov glavni lik i redatelj dobiti pet do deset puta veći honorar od njega (ili nje, piskinje, spisateljice). Ali, čemu lamentiranje? Od pisaca (piskinja) se ionako očekuje da krepaju u bijedi, pa da ih posthumno oplakuju, objavljuju im sabrana djela…
Da se razumijemo, književnim prevoditeljima je bolje samo utoliko što po kartici prijevoda, odnosno truda dobiju triput više novca. Prevoditelji u nas ostaju anonimusi čijem se umijeću dive samo rijetki, jer samo rijetkima je jasno koliko je talenta potrebno za dobar, sjajan prijevod. Unutar nekih drugih jezičnih ograda, naime, prevoditelje cijene, pa im, uz ime autora, imena tiskaju na naslovnicama. Tamo negdje “vani”, prevoditelji su važni, izuzetno važni. Kod nas se sve svodi na depresivan zaključak: bolje biti sit, nego priznat i prepoznat.
Tema o kazališnim umjetnicima svih “fela” u pandemijska vremena zaslužuje poseban esej. Taj esej ionako mnoge ne bi zanimao. Većini je daleko zanimljivija tema s kakvom se skupocjenom torbicom na Špici pojavio Modni Mačak koji je u jeku pandemije dobio “financijsku potporu”… Kojom si je kupio torbicu. Budimo realni: naša publika ne voli “teške teme”, nego “one minute read”, priče o prinčevima i jadnicama koje se za njih igrom slučaja udaju, pa sretno žive do kraja života, “bilo što na engleskom” – jer ako je na engleskom, mora biti dobro čak i ako je literarno smeće…
(PS Ezan na polici knjižnice u Ptuju)
 
230984148_4304455446278895_8380770090892719124_n