Od svih mojih očeva još su dvojica živa:

Gospod, nevidljivi svemirski hodač

I zemaljski razvigor u jeziku i kamenu;

biokovski lovac na vukove i poskoke

.

Oni preostali

(od paučine i rasklopljenih korica tvorci kaučuka

pod korom zjena)

Prah su, duše na čekanju

Prvi poslije prvoga, moj jedini otac koji nije pisao

pjesme,

dao mi je mjeru za dlan i ramena

Užgao je jednoć zvijezde u majčinoj utrobi,

sedamdeset godina sanjao…

I vratio se s obale Indijskog oceana biti zakopan na

okićkom obronku,

u ilovači zaobiđenoj letećim plugovima,

novembrom i krhotinama bolnice

.

Ostali očevi napustili su ilovču i razmiču smetove u

elipsama disanja:

ognuti plavim hercegovačkim plaštom od plavih

zvijezda.

Ostakljeni Baltikom kruže nebom u kondorovu oku,

nadgledaju pomicanje leda i samohotki.

Uzjašu bijele konje, projahuju bengalske rijeke.

Svrate u lisabonske trafike kupiti duhan i povelju o

pravima stećaka

pa u vrgoračkoj stijeni, uz pratnju komorne glazbe,

pišu pjesničku poslanicu:

.

„Izdrži, na dobrom si putu. Služit će ti pjesma

ako u besanici pronađeš limenku s najdražim

slatkišem na dnu.

Ljubavni prijepor premetni u neumorna guslača.

Kada te pritisne novembar potraži metvicu u

čajniku ponuđenog madeža.

Pjevaj, pjesma zna zamirišati.

U nosnicama žene odoljele kolačima.

U neobičnom dječaku, stanaru gradske knjižnice.

Pjevaj, ne boj se (nisi sam);

tvoji očevi u Ocu te čuvaju.“