2. Ne znam što podrazumijevamo pod “elitnim turizmom”, ali “elite” je zapravo jako malo. Recimo da pod tim podrazumijevamo srednju i gornju srednju klasu zapadnoeuropskih zemalja, ljude za koje bi se moglo reži da “pristojno žive” i da nisu u konstantnim financijskim brigama. Pa evo, na osnovi neke moje interne ankete, tim je ljudima u Hrvatskoj u sedmom i osmom mjesecu pakleno vruće. Neće jesti na restoranskoj terasi na 35 stupnjeva u hladu ni skupo ni jeftino, na toj temperaturi neće jesti ništa nego idu u Austriju i Švicarsku gdje neće do ponoći sjediti u goloj vodi na nekoj lokalnoj fešti, a još manje dan provesti pod klima uređajem jer se kretanje između 10 ujutro i 5 popodne ni medicinski ne preporučuje. Srednja klasa sluša liječničke savjete, nosi pamuki i lan, ne prežderava se navečer. Na Mediteran idu u proljeće i jesen, hoće sjajno prezentiranu kulturnu baštinu, pomno njegovane pejzaže (bez urbicida i divlje gradnje), i gradove u kojima izgleda kao da je vrijeme stalo.

3. Gradovi na obali, i blizu nje, trpe enorman pritisak na infrastrukturu i kvalitetu života ljeti. Nema parkinga, nema normalne protočnosti prometa, s odvozom i deponiranjem smeća je živi užas, cijene hrane i namirnica lete u nebo, enormni redovi se znaju stvoriti čak i pred apotekama. Većina ljudi koji iznajmljuju nekretnine, suprotno popularnom mišljenju, ne leže cijelu zimu na leđima, nego se time bave uz redovni posao. Ne poznajem nijednu osobu koja od iznajmljivanja zarađuje tako da ne mora ništa raditi, a živim u Istri 15 godina. Činjenicu da se multipliciraju luksuzne nekretnine koje, kako svaki portal vrišti, “zjape prazne”, dobrim je dijelom moguće zahvaliti tome da Hrvatska nema nikakav ili gotovo nikakav sustav provjere porijekla imovine: to što je nešto oglašeno da se iznajmljuje ne znači da je vlasnik stvarno motiviran iznajmljivati. Turizam nije, kao što bi se to moglo pomisliti od ovolikih analiza, nekakava planska, osmišljena gospodarska grana, gdje su svi uigrani kako bi od te jedne grane raslo i postojalo cijelo drvo, nego upravo obratno, turizam je kaos koji je nastao kad su se sve one druge grane osušile. U tom smislu ni razne pretjerane cijene nisu niti mogu biti dio “strategije”, jer, kao što smo već spominjali, mi ne možemo znati kakve su pojedinačni ciljevi i “strategije” u zemlji gdje se relativno jednostavno ulaganjem može oprati veća količina novca.

4. Tragedija da “Hrvati ne mogu na svoje more” nije tolika kao što se nekima čini. Odmor je odmor, i može se provesti lijepo i opušteno na jezerima, rijekama, ili gdje god. Do svoje četrdesete godine svaki sam godišnji odmor provodila u vikendici pored rijeke, i to su najljepša ljeta koja pamtim. Za uspješan odmor nije nužno da temperatura mora ili vode bude 29 stupnjeva, da se mora strateški planirati parking, i da se ljudi svađaju tko je gdje stavio ručnik. Većina ljudi koja ljeti živi uz more rado bi da u tom periodu može otići negdje drugdje, ali niti mogu, niti imaju kamo. Većina onih koji nešto iznajmljuju ne mogu uzeti tjedan dana odmora u vlastitim kapacitetima jer bi ih to došlo preskupo. To je jedan reći ćemo kolonijalni princip, gdje su stanovnici siromašne zemlje uz more na raspolaganju stanovnicima imućnijih zemalja, i iza njih pospremaju, čiste, poklanjaju im suvenire i nadaju se da su se lijepo proveli.

5. Turizam je kao fenomen koji uključuje sve negativne posljedice ovog pod točkom četiri globalno u ozbiljnoj krizi. Ne samo zbog toga da najprije donosi novac a onda odnosi standard lokalnom stanovništvu, već i zbog toga što je kao koncept zamišljen kako bi se upoznavanjem drugih zemalja i kultura pojedincu širili horizonti posve skrenuo s te nekakve idealne namjene. Turisti putuju sve više i sve površnije, na tim putovanjima o ljudima koje susreću ne doznaju ništa, ne nauče tri rečenice jezika zemlje u kojoj borave ni nakon što dolaze 10 godina zaredom. Oni doslovno konzumiraju odredište koje posjećuju kao proizvod koji uglavnom promatraju kroz kameru mobitela; kako borave sve kraće na sve više destinacija, događa im se nešto obrnuto od Stendhalovog sindroma: ne samo da nisu preplavljeni dojmovima, nego ih se više ne dotiče ništa što vide. Zbog toga se turisti više ne vraćaju na iste destinacije u mjeri u kojoj je to nekada bio običaj: kako bi ostali “u toku”, moraju vidjeti čim više različitih zemalja, konzumirati što veći broj tih zemljopisnih “proizvoda”. Najbolji “imidž” i najbolju “destinaciju” imaju zemlje koje se jednako tako odnose prema turizmu kao što se on odnosi prema njima: kao prema jednoj usputnoj, hirovitoj pojavi koja ne može biti ogledalo neke regije, u kojemu se neprekidno ogledamo da vidimo “kako nas drugi vide”. Jednako kao što onaj barmen iz Primoštena ne može preuzeti ulogu golmana nacionalne reprezentacije, tako ni nacionalna ekonomija ne može biti svedena na vječno odmorište.