Prije samo nekoliko sati, na konferenciji za novinare, izraelski se ministar vanjskih poslova Gideon Moshe Sa՛ar, koji u Zagrebu boravi u službenom posjetu, zbilja istrčao bahatom izjavom o predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću i o hrvatskoj prošlosti: “Kad je riječ o riječima hrvatskog predsjednika i nekih drugih, nažalost… verbalno su nas napali političari u prijateljskim zemljama. Odbijam sadržaj onoga što su rekli, podsjećam da je u prošlosti i Hrvatska bila optužena, ali mi znamo što se s time događalo i znamo da te optužbe nisu bile fer. Dakle, i toga se treba sjetiti”, rekao je taj bivši sekularni aškenaski medijski stručnjak iz Tel Aviva.

Prvo pitanje je: na koji to način s hrvatskom javnošću komunicira jedan ministar vanjskih poslova kompromitiranog Izraela napadajući demokratski izabranog predsjednika jedne države, u ovom slučaju Hrvatske? Diplomatski? Šamarajući? Retorički? Ne, bahato! Ali s očitim odobravanjem Vladine svite koja inače ne štiti dignitet države jer ni ne djeluje kao država već kao kompanija s procijenjenim godišnjim budžetom manjim od mnogih pojedinaca u svijetu (kazuju to i najnoviji događaji što ih je otkrio tjednik Nacional, a mi smo to ionako znali!). Dakle, vrhuška Hrvatske d.o.o, asocirana po zna se čemu, s odobravanjem prati neodgojene i nediplomatske ispade izraelskog ministra vanjskih poslova koji, evidentno, sebi utire put u ono malo zemalja koje još nisu prekrižile Izrael, pretendirajući, naravno, na Netanyahuovo mjesto ako, odnosno kad dođe do nedajbože… Nije, naime, tajna da se Bibi zakopao do grla, da ga je Iran načeo ko vuk ovcu, ali cionistički plan ide dalje…

No, ako se hrvatski diplomati i pripadnici vlasti nisu založili za predsjednika Republike Hrvatske (ta nam je sapunica već poznata), zašto su prešutjeli kad je hrvatska domovinska ideja dovedena pod znak pitanja. Zašto su pustili da se ministar jedne nama ne baš susjedne državice osvrće na hrvatsku prošlost?

E, pa tko je Gideon Moshe Sa՛ar, ružnjikavi momak iz telavivske četvrti cionista, rođen ondje 1966. (vrlo diskutabilne osobnosti, po kineskom horoskopu…), koji se usudi skrenuti s puta diplomatske pristojnosti i hrvatskim novinarima ukazivati što bi trebali misliti? Bit će najbolje da citiram izraelski izvor, odnosno tekst novinarke Naomi Niddan, koji je izvorno objavljen na hebrejskom jeziku na Local Call, a vjerno ga prenijele Nana News u Rimu, 13. prosinca 2019. Pa kaže ta izraelska novinarka:

– Tijekom protekla dva mjeseca, koalicija lijevog centra “Svi osim Netanyahua” dobila je novo lice: lice Gideona Sa’ara, dugogodišnjeg člana Likuda (vladajuće desničarske stranke, op.) i dugogodišnjeg suparnika premijera, koji bi na kraju mogao izazvati Bibija (Netanyahua) za vodstvo stranke ako Likud održi predizbore. Za mnoge je Sa’ar antiteza Netanyahuu: ima dobre odnose s medijima, državničko ponašanje i nastavlja pokretati stvari unatoč Netanyahuovim ludorijama.

No prije nego što zbog toga odahnemo, vrijedi preispitati neke od njegovih političkih izbora i javnih izjava kao ministra, kako bi se procijenilo kamo bi mogao odvesti Izrael ako bude izabran za premijera. Sa’ar je desničarski ideolog od mladosti u Tehiji, ultranacionalističkoj stranci koja je prosvjedovala protiv evakuacije izraelskih naselja na Sinaju 1982., nakon sporazuma iz Camp Davida. Žestoko se protivi palestinskoj državi i podržava aneksiju Zapadne obale – posebno Zone C i postojećih naselja – tvrdeći prije nekoliko godina da takav potez mora biti “službena politika Likuda” i da stranka treba “formalno napustiti ideju dviju država”. Od tada je Sa’ar jasno dao do znanja svoju namjeru da poduzme konkretne korake prema provedbi izraelskog suvereniteta na okupiranim teritorijima, uključujući povećanje izgradnje naselja. Nadalje, prema izjavi koju je dao prije tri godine, smatra da je “najhitniji i najvažniji zadatak nacije osigurati židovsku većinu u ujedinjenom Jeruzalemu”, dodajući da je izgradnja židovskih naselja u gradu “nedovoljna”.

Kao ministar obrazovanja od 2009. do 2013., Sa’ar je u školski kurikulum uključio vlastitu verziju cionizma, uključujući lekcije o židovskoj baštini i putovanja u Hebron. Također je osobno nadgledao kadrovske promjene u civilnim odjelima ministarstva, imenujući četiri člana Instituta za cionističke strategije, ideološkog think tanka. Profesorica Yuli Tamir, bivša laburistička političarka i ministrica obrazovanja prije Sa’ara, primjećuje da se građanski odgoj u Izraelu pogoršao od njegova mandata. Međutim, hvali Sa’ara, rekavši da su ministri koji su ga naslijedili “uništili cijeli sustav”. Iako se nije slagala sa Sa’arom, nastavlja, “bio je vrlo profesionalan. Nakon prosvjeda za socijalnu pravdu (2011.), uveo je reformu kojom je uvedeno besplatno obrazovanje od treće godine života.” „ Nisam uvijek odobravala ono što je učinio, ali za razliku od Naftalija Bennetta (vođa krajnje desne koalicije doseljenika i ministar obrazovanja od 2015. do 2019., op.), on je postupio razumno.“

Tamir sugerira da oni koji preferiraju Sa’ara u odnosu na Netanyahua možda, poput nje, žude za poštenom raspravom. „Sa’ar je vrlo desničarski, ali mu nije potrebno da se svi slažu s njim“, nastavlja. „Imali smo mnogo

sukoba, ali on se uvijek igra po pravilima – za razliku od Bibija, koji ih je potpuno poništio. To je dojam – ne da je Sa’ar ljevičar, već da je on čovjek koji poštuje pravila.“

Yossi Dahan, osnivač ljevičarske izraelske web stranice Haokets i stručnjak za obrazovanje i socijalnu pravdu, odbacuje mišljenje gospođe Tamir. „Sa’ar se ne ponaša prema demokratskim pravilima, osim ako to nisu pravila većine“, kaže. „On je jedan od najvatrenijih pristalica krajnje desničarske cionističke skupine ‘Im Tirtzu ‘, pa ne razumijem kako može biti demokrat. Nikada nije osudio tu organizaciju, za koju je sudac presudio da se legalno može definirati kao fašistička skupina“, nastavlja Dahan. „Kada je ikada osudio desnicu kada ona zanemaruje zakon i krši ljudska prava? Biti demokrat uključuje zaštitu tih prava.” Dahan tvrdi da blagi stav ljevičara prema Sa’aru proizlazi iz njihovog društvenog statusa – sekularnih Aškenaza (Židova iz srednje i istočne Europe, op.], stanovnika Tel Aviva, koje “prije svega motivira činjenica da im on jako nalikuje. On nije Miri Regev (bivši vojni časnik i ministar kulture i sporta Likuda, koji bezuvjetno podržava Netanyahua, op.) ili Bazalel Smotrich (tvrdolinijaš, zastupnik u parlamentu krajnje desne koalicije doseljenika, op.)”.

Sa’ar je također poznat kao medijski miljenik i uživa u osobnom odnosu s nekoliko visokorangiranih novinara u novinama i televizijskim kanalima diljem političkog spektra. „On ima duboko razumijevanje medijskog okruženja, budući da je kratko radio kao novinar i komentator“, kaže Ronit Vardi, novinar i politički komentator. Dok je Netanyahuova medijska strategija agresivna i reakcionarna – pokretanjem krajnje desničarskog Kanala 20, navodno osobnim intervencijama u izvještavanje novina ‘Israel Hayom’ i web stranice ‘Walla!’, te dosljednim protivljenjem intervjuima – Sa’ar je, nasuprot tome, uspio pridobiti naklonost novinara i ljevice i desnice bez ublažavanja svojih stavova. „Neformalni razgovori s Gideonom Sa’arom uvijek su izvrsni“, kaže Vardi. „Novinari od njega dobivaju puno informacija, a i njegova manipulacija njima je plodonosnija.“ Primjer ove manipulacije je Sa’arov kontradiktoran dosje u vezi s tražiteljima azila u Izraelu, kada je bio ministar unutarnjih poslova od 2013. do 2014. S jedne strane, odobrio je istaknutim tražiteljima azila da ostanu u Izraelu, čin koji je, čini se, signalizirao vođama borbe za dobivanje azila da obraća pažnju na njihove zahtjeve. S druge strane, održavao je ratobornu politiku koja je bila odgovorna za stvaranje pritvorskog logora Holot, usred južne izraelske pustinje. Tamo su bile zatočene tisuće afričkih tražitelja azila ‒ ljudi čija imena i lica mediji nisu objavili.

Kao ministar unutarnjih poslova, Sa’ar je nastavio promovirati vladine odluke donesene dok je Eli Yishai iz stranke Shas (ultraortodoksna sefardska židovska stranka, op.) bio ministar unutarnjih poslova. Holot, na primjer, nije bio Sa’arova ideja, već dio pravnog natezanja užeta između Vrhovnog suda i vlade. Ali za razliku od sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Aryeha Derija, također iz Shasa, Sa’ar je rat protiv tražitelja azila koristio kao politički alat i, prema riječima Yael Agor Orgel, članice odbora Afričkog društvenog centra u Jeruzalemu, hvalio se time.

Osim što je formalno provodio prethodne vladine odluke, Sa’ar je također uveo jednu od politika koje su najviše naštetile tražiteljima azila – smanjenje broja mjesta gdje su mogli podnijeti zahtjev za priznavanje statusa izbjeglica i izolaciju od drugih birokratskih postupaka. „Njegova je namjera bila otežati im život“, kaže Agor Orgel. „Umjesto da provedu dva sata ujutro tražeći usluge, moraju provesti cijeli dan čekajući u redu satima. Sada postoji odjel koji je zatvoren za sve osim tražitelja azila i koji se bavi samo njima. Tamo trpe ponižavajuće, degradirajuće i verbalno zlostavljanje.“

Neki danas kažu da je Sa’arina naklonost prema Netanyahuu slična načinu na koji se ljudi odnose prema Ayelet Shaked (bivšoj ministrici pravosuđa, čelnici krajnje desne koalicije doseljenika, op.): oboje su iz Tel Aviva, pripadaju desnoj socioekonomskoj klasi i imaju istu boju kože (bijeli su… op.N.K.B.).