Piše: Edit Glavurtić
Ta slika nastala iz moje najveće muke i tjeskobe, bila je sama svjetlost i radost.

Sunčano jutro u vrtu narcisa mokrom od kiše slikala sam u trenucima kad sam se suočavala sa smrtonosnom maminom dijagnozom. Bila je to stranica dnevnika zabilježena bojom, žudnja za predahom i jutrom nakon besane, preduge noći.

Ne znam kako, ali toliko svjetla na nekoj slici nisam uspjela prikazati nikada prije, a ni poslije. Dogodilo se to samo od sebe, kao što se već događaju svi važni i veliki trenuci, i ta svježa ljepota naslikanog vrta ispunjala me osobitim ponosom, pa je slijedom toga krasila veliki zid blagovaonice mog bečkog stana, i svatko tko je došao u posjetu divio joj se. Osobito ju je voljela moja Nada, prijateljica još iz školskih vremena, znala je sjediti, gledati je i govoriti kako s te slike puše vjetrić i blista sunce u kišnim kapima.

Sljedećih nekoliko godina dogodilo se puno toga, nizali su se događaji koji su donijeli mnoge promjene; mamino se stanje stabiliziralo, Nadica je Hrvatsku zamijenila za Kanadu, moja se dugogodišnja veza raspala, a ja preselila u manji stan i krenula ispočetka. Narcise sam premjestila na novi zid, i odmarala na njima pogled jer su u tim nesigurnim vremenima djelovale umirujuće, kao obećanje da je i nakon najcrnje noći moguće zlatno jutro, i novi početak. A svi smo započinjali, jer ludi vihor koji nas je zahvatio, puno je starog pomeo i poništio, ostavljajući tek nekoliko sitnica koje su bile tu da podsjete da smo živjeli i prije velikih promjena, i da s dubokim korijenom ne treba ozbiljno računati, jer uvijek može opet zapuhati.

Nadica i ja nismo se viđale, ali smo se dopisivale, a kad je nakon nekoliko godina poslovni put odveo u Italiju iskoristila je dva dana da se u Beču vidimo, i radosti nije bilo kraja. U međuvremenu i ja sam, svjesna krhkosti sreće i Atlantika između nas, sazrela za pitanje koje sam joj uputila večer prije odlaska „Želiš li ove narcise nositi s okvirom, ili da ih vadimo da ti stanu u kofer?“ Kad je shvatila da mislim ozbiljno lice joj je sinulo takvom radošću, da mi sjećanje na taj prizor svaki put zamagli pogled. Trenutak njenog veselja vrijedi mi više od svih slika koje ću ikada u životu naslikati. Nakon toga, nije mi bilo nimalo teško rastati se od narcisa.

U tren oka rastavile smo okvir, i obavile tehnički dio posla smijući se sve vrijeme, a ja sam shvatila da me odvajanje od najdraže slike ne čini nimalo tužnom, naprotiv. Osjećala sam kao da sam sama višestruko darovana toplom i lijepom uspomenom, a da ta uspomena nema cijenu pokazati će tek vrijeme koje dolazi.

Moja se Nadica naglo i prerano vinula prema nebeskim vrtovima, bit će tome uskoro i tri godine. Želim vjerovati da ju je gore dočekao mir bez boli, i sunce u kapima kiše, baš kao na slici. Sad, kad je sve naše prošlo, i kad više nema prilike da se bilo što doda ili popravi, presretna sam jer sam joj pružila ono veselje.

Jer znam da je posljednjih godina svog kratkog života odmarala pogled na slici punoj dobrih uspomena, ljubavi, sjećanja na dom, i sve što nas je vezalo.

Sve stvari, slike i ostalo, koliko god se u trenutku činili vrijednima, samo su obični predmeti kojima nešto govorimo, ili propustimo reći. Mogu se zamijeniti i nadomjestiti lakše nego što mislimo. Tek odlaskom čovjeka, vidi se prava mjera gubitka. I užas praznine koju nitko nikada ničim ne može popuniti, predobro sam to naučila. Iz tog znanja, lako dijelim i poklanjam.

Kad god osjetim poriv, nadahnuće, ponekad iz čiste ludosti, ponekad poslije i požalim, ali… dajem. Jer u međuvremenu znam da je to doista jedini način da umnožim, produžim i zadržim.