Umrla je Nada Kobali.

A samo prije par tjedana, jer u gradu imam sve manje onih s kojima poželim sjesti, vozio sam se besciljno i na uglu Gundulićeve i Varšavske, gdje je uvijek čekala taxi za doma, stoji teta Kobali. Tako smo je smjeli zvati Irons i ja.

Stanem, otvorim vrata auta, gospođa Kobali uđe, i onim divnim, mačkastim, rafiniranim zagrebačkim prepunim duha i šarma započne priču o nekom prosjaku koji je navratio do njenog dućana, ona mu je dala par desetaka kuna, kadli se ovaj na izlasku okrene i upita:

– A gospon Bolković više ne dolazi tak često?

Sjedili smo pred kućom u Zamenhofovoj i smijali se: i njen je cijeli život bio prošaran doušnicima, policijskim isljeđivanjima i terorom nad bližnjima, obiteljskom tragedijom koji je nosila tako monumantalno, tako herojski dostojanstveno, da sam ja stajao kao osupnut, jedne večeri, prije par godina, slušajući tu životnu priču u jednom sasvim drukčijem Zagrebu.

Sad u tom Zagrebu nema ni Nje!

Ne, nije Nada Kobali radila šešire; Nada Kobali je žene pretvarala u gospođe a muškarce u gospodu. Svaki njen šešir jest bio i skulptura, ali i više: poput svetokruga osobu koja ga je nosila pretvarao je u ikonu.

Za Nataliju je gospođa Kobali bila ona srodna duša na koju se naiđe negdje u svijetu i onda se prijateljstvo nastavi preko sedam mora i sedam gora. Bile su zaljubljene jedna i drugu u toj ciktavoj radisti zvanoj šešir Nade Kobali.

Meni šeširi ne stoje dobro. Ali uvjerila me je da je to stvar navade: sada svaki čuvam na zasebnom stalku kao umjetninu.

Njena mi je smrt sasvim nerazumljiva. Ona pak zaista nije nikada pokazivala da ima problema sa srcem.

A to veliko, dobro srce prestalo je sada kucati.

Ne znam kako da se vratim u grad i na taj trg i u taj čarobni dućan kad više nikoga nema.

Cijelo ljeto gubim drage i bježim u Istru pa se vozim kroz uspomene.

Sad, na kraju ljeta, jer ti Smrti ne znaš stati, otišla je i Nada Kobali, ljiljan Cvjetnoga trga Zagreba.

Bila je vjernica, bila je duhovita; sigurno će se smijati kad čuje da sam rekao da će sada barem Bog postati šeširdžija.

Zbogom, draga prijateljice, zbogom, hvala na svemu i – Chapeau!