Makar samo dotaknut, okom okrznut

Uspravi se u polju cvijet, ljubičast plamičak.

A oko njega rastu kopriva, čkalj i stričak.

Što se uzvisiti hoće i na poharu drznut’.

.

On samo širi nježnost, samo se vjetru povija,

Pčelu i bumbara čeka, ugošćuje libelu.

I ne misli o strasti, o zemaljskomu tijelu:

Bestjelesnost je njemu od svega najmilija.

.

U sunčanoj sezoni on traži sebi slične.

Cepelin mu je bratić, svilena šamija strina.

Rosa mu prašnik gladi i kupa ga toplina,

On grube riječi ne zna ni kretnje nedolične.

.

I prođe tako ljeto: priča ne drži vodu.

Utone cvijet u blato, strusi se vjenčić nagizdan.

Opljačkan za ljepotu, od iluzija izdan,

Jer ljudi nisu s cvijećem, već s korovom u rodu.

.