A što se je dogodilo zapravo? Skandali, sami skandali i sramote. Zla probava, glavobolje, grčevi u maternici, bolesni bubrezi, živci, novčane neprilike i neprilike uopće, ljubavi i pobačaji (čitav niz ljubavi i čitav niz pobačaja), bridž po zadimljenim kartašnicama. Bridž s bogatim babama koje zvekeću briljantnim narukvicama i mjere se uzajamno po vrijednosti biserne ogrlice, mlitave, namazane, mlohave, odvratne stare žene koje mirišu po slatkom vonju mokraće, upotrebljavajući protiv svog tjelesnog isparivanja jake mirise, pojma nemaju o kartama, a čitave noći razgovaraju o posluzi. O aspiku. O prostrtim stolovima, o dobrim hotelima po inostranstvu. Te slaboumne, nakićene, namazane, pantljikama napirlitane mješine u skupocjenim krznima promatraju stvari oko sebe kroz malo čađavo, prljavo stakalce odvratnog, bolesnog, gadnog, “entre–nous”-stanovišta: “Entre-nous – molim vas, tko je ipsilonki kupio njenu lisicu? A ovoj broš? A onoj narukvicu? A vilu? A kola?”

I sada: što je poštenije? Zaraditi narukvicu, vilu, kola, konje, poslugu, lađe, ljetnikovce, nakit, vrijednosne papire i postati otmjenom građankom ili ne zaraditi ništa?

Ona nije zaradila nikakve vile, zato je smatraju lakom robom, a da sjedi u svojoj vlastitoj vili, bila bi otmjena gospođa! Ne, nema nitko stvarnog, jakog, istinskog, junačkog uvjerenja u životu. Nema karaktera. Sve je prljav npvinski papir sa senzacijama dana, i to se smeće prodaje po trafikama, to se čita na zahodima, to se onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kuća! Što znači ovo odvratno spavanje s bubuljičavom gospodom boljim trgovačkim putnicima, koji se razlikuju od subaltern bagre samo po tome što neobično pomno njeguju svoje hemoroide ili svoj katar crijeva? Jadvigin život pretvara se polagano u pospano zijevanje, u nevjerovanje ljudskim riječima, u fraze i u neizrecivo dosadno brbljanje o tome kako je sve jedamput negdje bilo, a danas je razbijena stara gitara u staretinarnici.

Ide ona blatnom ulicom i konstatira kako se u njenim opažanjima, u njenim mislima, u njenim zanosima i snovima polagano i žalosno (kao jesenja kiša tako jednolično) javlja blaga i sumračna tuga starenja. Sve jasnije i sve upadljivije postaje da su ljudi oko nje gluhi i kostobolni, pa teško dišu, a još se teže i napornije sagibaju za palim predmetima. Sve se je izlizalo na ljudima: jauču o dugovima, ogovaraju se, grade peterokatnice, trguju velikim objektima, kupuju lađe, rudnike, vinograde, svi se kod bridža zabrinuto i pretvorljivo tužakaju na svoju ogromnu zaposlenost, svi pričaju o tome kako rade, a zapravo ne rade ništa: igraju bridž i čitave noći stenju za sekundom ljubavi koju – uostalom – slabo plaćaju.

Bez ikakvih naročitih misli kreće se Jadviga Jesenska ulicama, gleda slijepe, zazidane prozore zelenkaste jednokatnice, a sjene se omorika miču po kišom opranoj stijeni te osamljene kuće i tako joj se čini da je ta kuća tako savršeno tajnovita da je izvan svake sumnje da se je u njoj sudbonosno i sigurno morala odigrati nekakva mračna stvar. Postala je nepovjerljiva i praznovjerna, a smetaju je razne sitnice: što se netko tiho prošuljao pokraj nje, a nosi gumipete, ili što se peka gušava žena zameketala kao jare, a guša joj se pomakla iznad prljavog ovratnika kao živa stvar.

Pronio je sinoć ulicom neki dječak ispod njenog balkona crno presvučeni bubanj, a to ju je tako uznemirilo da su je oblile suze. Poluspuštena zavjesa na jednom prozoru na sjevernoj strani ulice rađa u njoj neugodnu i sumnjičavu misao da u toj sobi stanuje osoba koja zacijelo opasno i intrigantski laže i koja za nju lično ili za nekoga u vezi s njom znači opasnost. Cijelo poslijepodne mislila je jučer o licu te nepoznate osobe, sanjala je o opaticama, o hodniku jedne bolnice gdje su se kretale ribe u bolničkim košuljama, i o tome kako je netko izvadio svoje zlatno zubalo sa dva prsta, a traka je svjetlosti pala na tu zubatu metalnu potkovicu i odbila se od tog neugodnog predmeta neobično jasno u nedoglednoj okomici visoko u oblake, l jutros već čitavo vrijeme baca karte, neprekidno joj pada tref-dečko, što znači slabu vijest u kuću ili događaj po svoj prilici neugodan, a ono nepoznato lice iza poluspuštene zavjese, ona tajnovita osoba, koja opasno laže, krezuba je, kozičava i ima kragn od kaučuka, a kravatu pepeljaste boje s bijelim točkicama kao rep numidske biserke, kakve je gojila njena pokojna baka.

Jesmo li konačno izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na momente tako izgleda da bi se još eventualno ipak moglo isplivati: iz ove četrdeset i osme blatne godine, iz ovog očajnog prisluškivanja kako kraj nje hrču strani i prljavi glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tišine, pod nekakav krov koji nije ni hotel ni bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.

Nisam nikada vjerovao u karte, ali se pokazalo da je onaj Jadvigin tref-dečko značio doista slabu vijest u kuću. Spavali smo nekoliko noći kasnije u mojoj sobi, broj dvjesta četrdeset i dva, kad se čulo na vratima kucanje. Prilično indiskretno, upravo bezobrazno.

Tko je?
Policija!
Kakva policija?
U ime zakona, policija. Otvorite!
Jadviga, gola, kao od majke rođena, prelijena da ustane, pokrila se poplunom preko glave i promrmljala nešto o neukusnim svinjama. Ustao sam, kao što me je Svevišnji stvorio i adamski bezazleno otključao vrata.

Molim, izvolite! Što želite?
Što radite, jeste li poludjeli, zapitao me je nečiji glas iz polumračnog, slabo rasvijetljenog hodnika.
Spavam kao hotelski gost u svojoj postelji. Griješim bludno, ako nemate ništa protiv toga. A vi, tko ste vi, ako smijem pitati?
Mi smo od ćudoredne policije!
A, tako? Drago mi je! Izvolite ući! Zapovijedate li možda kakav zapisnik da potpišemo? Ili da skočimo kroz prozor? Da se upišemo u Vojsku Spasa.
Lice krezubo, kozičavo, s okovratnikom od kaučuka, nasmiješilo se u polutmini, skinulo svoju zgnječenu melonu i nestalo u dnu hodnika bez riječi. Onaj drugi koji mi je izjavio da je od ćudoredne policije zastao je još jedan tren, pogledao me u oči, kao da će mi staviti neko važno, gotovo sudbonosno pitanje, a zatim se okrenuo s očitom namjerom da pođe, onda se ponovno vratio do praga, zavirio znatiželjno u sobu i blesavo zapeo kao da ne zna što bi trebalo da se učini u ovome momentu.

Jadviga Jesenska sjela je u svojoj postelji, zbacila sa sebe poplun i isplazila tom tipu jezik: be-e-e!

A to je ova s kojom spavate?
Da! To je ova s kojom spavam! l što sada?
Kako polagano mislim, sad mi je tek palo na pamet da bi sve to mogla biti podvala:

A vi, tko ste vi? Gdje vam je legitimacija?
Legitimacije nosi moj kolega!
Tako, vaš kolega? A gdje je taj vaš kolega? Kamo je nestao? Bilo bi logično da je ostao ovdje, ako želi kontrolirati kako se spava po hotelima!
Otišao je po stražu da vas uhapsi!
Tako! Onda čekajte da se obučem! Ako je do hapšenja, da budem uhapšen s podvezicama i s papilIonom!

Dok smo se obukli, nigdje više nije bilo nikoga. Nestali su. Alarmirao sam poslugu: nitko nije imao pojma ni o kakvoj ćudorednoj policiji. Radilo se o mistifikaciji. Kako se poslije u toku brakorazvodne parnice s gospođom Agnezom pokazalo, bio je to najvulgarniji trik njenog advokata, gospodina Huga-Huga: s jedne strane uvjereni o mojoj neubrojivosti, a s druge opet – pod pretpostavkom da ću priznanje o svojoj vlastitoj krivnji eventualno povući – gospođa Agneza i gospodin bariton, njen budući gospodin suprug, i gospodin doktor Hugo-Hugo utvrdili su tako po svojim potplaćenim svjedocima da sam s gospođom Jesenskom učinio nesumnjiv preljub.

Svaki, pa i najgluplji pokušaj da poricanjem odgodim odluku o brakorazvodnoj parnici bio je time skinut s dnevnog reda.