Što sam predvidjela to smo i dobili. s obzirom da ne podnosim dlaku na jeziku, reći ću kaj mislim, jer nisam od onih koji biraju šutnju, bez obzira na posljedice koje su drek u odnosu na moj stav koji nikad neću mijenjati. Priznajem, tužna sam kontinuirano jer moju tugu hrane sitni koji bi trebali biti krupni. Kako nisam odmah uspjela proučavati popis lektire koji je zapravo postao “hrpa” knjiga koja sadrži više od 700 naslova, to sam sad vidjela predvidljive posljedice posla koji je dan onima koji za to nisu ni plaćeni, ni uza sav posao koji rade vremenski u mogućnosti biti bar informirani, a sve pod forom “slobode” na terenu.

Teško je uopće pratiti taj šiš-maš, jer učitelji, knjižničari, pedagozi, psiholozi i djeca svakako moraju biti dionici izbora, no nedostaje struka koja prati produkciju. Žalosti me činjenica da je većini nepojmljivo da se netko “buni” za opću stvar, jer ako uopće možemo govoriti o zadovoljstvu, autor sam koja mogu, uza svoj ljuti jezik, biti “zadovoljna”. Moja djela su i dalje na popisu iako ja nisam trgovac i živim većma od novih djela koja pišem jer to volim i jer ću pisati dalje. Zadovoljna sam zbog izbora učiteljica, knjižničarki i svih onih koji i dalje smatraju da čitanje mojih slovaca veseli djecu, no nezadovoljna sam što se dogodilo ono što sam predvidjela: na tom ogromnom popisu nema mnogo naslova koji su i vrijedni i nagrađeni, osobito oni koji su realizirani pri malim izdavačima koji nemaju trgovačkog duha, lance knjižara, udžbenički program i budžet za marketing. I tu je vidljivo kako nedostaje struka, jer kako protumačiti da na popisu nema višestruko nagrađivanih djela napisanih zadnjih deset godina, djela koja su ne samo višestruko nagrađivana već i rado čitana, djela koja autori koji nisu na tom popisu kontinuirano promoviraju na poziv knjižnica diljem lijepe naše?

Stoga mi je javno iskazivano pojedinačno zadovoljstvo autora svojim uvrštavanjem na popise, bez obzira na to što su im kolege izostavljeni i nevidljiivi, tužno i bolno. jer nekako uvijek promišljam šire. Još mi je bolnije što to šire promišljanje nije moguće pojmiti vlasnicima uskog promišljanja. Kontinuirano sam tužna jer tako je stalno, samo tu i tamo slične zgode to potvrde i uvijek iznova pomislim što mi sve to kao vuku samotnjaku treba. jer tako usenasepodase više-manje sve funkcionira i jer tako više-manje ne možemo naprijed i bolje na svim područjima hrvatske zbilje.